Redžep Karišik. Foto: BIRN BiH
Adnin Hasić, predstavnik Udruženja porodica žrtava ubijenih na Uborku i Sutini u Mostaru, kaže da je Redžep Karišik bio dobar čovjek i živio skromno, te da je za porodice žrtava njegov gubitak nenadoknadiv i da će ga ispratiti dostojanstveno.
“Kao što je poznato bosanskohercegovačkoj javnosti Redžep Karišik je preživjeli svjedok zločina na Uborku koji se desio u noći sa 13. na 14. juni. Tada je ubijeno 88 civila. Među tim civilima je bio i Redžep Karišik, on je osoba koja je svjedok zločina, koja je svjedok prvog i najvećeg masovnog zločina u Mostaru i Hercegovini, svjedok je Haškog tužilaštva”, kaže Hasić.
On dodaje da za ovaj zločin optužnice nema.
“Karišik je otišao na neko bolje mjesto, a ostali članovi Udruženja porodica žrtava ubijenih na Uborku i Sutini u Mostaru nastavit će i njegovu borbu”, saopšteno je.
Veliki broj Mostaraca koji su živjeli u naseljima izvan grada odvođen je iz svojih kuća početkom ljeta 1992. godine, o čemu je Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) ranije pisala.
Bili su zatvarani u svlačionicama Fudbalskog kluba “Lokomotiva” u Vrapčićima, odakle su vođeni na ispitivanje u objekte na Gradskom groblju Sutina, gdje su također bili zatvoreni.
Nakon odvođenja i zatvaranja civila, u blizini Mostara su u junu i augustu 1992. godine otkrivene prve masovne grobnice. U grobnicama na gradskoj deponiji Uborak i groblju Sutina pronađena su tijela 114 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Za ova ubistva, nakon skoro tri decenije, još uvijek niko nije odgovarao.
Jedini preživjeli svjedok bio je Redžep Karišik, koji je pred kraj ljeta ove godine svoju priču podijelio sa novinarima BIRN-a BiH.
Karišik je tom prilikom za BIRN BiH ispričao da je 9. juna 1992. doveden u svlačionicu Fudbalskog kluba “Lokomotiva”, gdje je zatekao 32 Bošnjaka, a čuo je da je dan ranije 40 civila hrvatske nacionalnosti prebačeno u Bileću na razmjenu.
Kako je tada naveo, u svlačionici je bio do noći 13. na 14. juni, kada je zajedno s nekoliko desetina zatvorenika kombijem odvezen na Uborak.
Prisjetio se da im je u deset sati navečer bilo rečeno da idu na drugo mjesto, te da je između 20 i 30 osoba ušlo u kombi, koji se potom zatvorio i krenuo.
“Kombi je stao. Kada su se vrata zadnja otvorila, samo su izlazili. Počeo je pucati. Sve tako, pita: ‘Ima li još?’ Ima, rekoh ja. ‘Izađi.’ Ne mogu. Ne mogu, ja pao. Vidim ja, ubija tamo, pao na koljena. Ustao dva puta, tri. Ubij me ovdje, ne mogu ja izaći. Nije da neću, ne mogu”, opisao je.
Nakon toga je odveden u objekat groblja Sutina, gdje je svezan lisicama za radijator, pa je tokom noći uspio presjeći lisice, te je kroz prozor pobjegao prema selu Dobrič i tako se spasio.
U decembru 2016. godine, jedan dio lisica kojima je bio vezan 1992. godine ostavio je u trajno sjećanje Muzeju žrtava zločina protiv čovječnosti i genocida 1992–1995 u Sarajevu.
