Pritvor je tražilo Tužilaštvo BiH zbog Savčićevih izjava u medijima koje se odnose na postupak koji se vodi protiv njega kao i njegova javna obraćanja. Savčić se pojavio na ročištu, ali u vremenu nakon ročišta koje je Sudu BiH trebalo da donese odluku o pritvoru, ugasio je telefon i postao nedostupan policajcima i svom advokatu Miodragu Stojanoviću.

Iz Državnog suda su pojasnili da pritvor nisu odredili zbog opasnosti od bjekstva nego zbog bojazni da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak, te zbog naročitih okolnosti koje ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

Ali nakon odluke o pritvoru, Savčića, koji se do tada redovno odazivao na pozive Suda, policajci više nisu mogli pronaći kako bi ga sproveli u pritvor koji mu je određen do kraja suđenja.

Tako se on barem za sada pridružio listi osoba optuženih ili osuđenih za ratni zločin koji su nedostupni domaćem pravosuđu. Većina ih se već nalazi u Srbiji, ali za Savčića još uvijek nema potvrde da je prešao državnu granicu. Granična policija BiH i MUP Srbije saopštili su da Savčić nije prešao granice.

Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida u BiH, kaže kako je Sud BiH morao izvući više pouka iz ranijih slučajeva Mirka Vrućinića, Tomislava Kovača, Novaka Đukića ili Radovana Stankovića, koji su pobjegli od presuda ili optužnica za ratne zločine u BiH. Upravo to su mehanizmi koje je morao koristiti Sud BiH, smatra on.

“Nema tu mnogo izmišljanja novih okolnosti, zakona i odredbi, to je mehanizam, to je ono što pravosuđu u BiH treba biti nauk, a umjesto toga oni ponavljaju istu grešku”, kaže Tahirović i dodaje kako domaće pravosuđe treba slijediti i praksu Tribunala u Haagu, “koji je zbog nekih verbalnih istupa odbijao smanjiti kaznu osuđenima za ratne zločine, na koji su imali pravo po zakonu”.

“Dakle mehanizam postoji, samo ga treba koristiti”, dodao je Tahirović.

Savčiću je na teret stavljeno da je planirao, komandovao i nadzirao aktivnosti pripadnika svoje jedinice prilikom zarobljavanja i zatočavanja više stotina muškaraca bošnjačke nacionalnosti na više lokacija u Novoj Kasabi, te njihovog zlostavljanja i ubistava.

Doktor pravnih nauka i dekan na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Vitezu Goran Šimić napominje da je Savčić “već ko zna koji do sada, pa se postavlja i pitanje kako ti ljudi pređu granice”.

“Koliko slučajeva bijega još treba da se desi, pa da Sud i Tužilaštvo BiH prestanu raditi jednu lošu praksu. Koordinirano se radi loše po ovom pitanju”, kaže on.

Dvojna državljanstva optuženih

Sudnica Suda BiH. Foto: BIRN BiH

Tužilaštvo BiH je ranije saopštilo da Savčić ima srbijansko državljanstvo, ali dugogodišnja advokatica koja zastupa optužene za ratne zločine Senka Nožica navodi kako dvojno državljanstvo ne može po važećim zakonima biti osnov za određivanje pritvora.

Mnogi osumnjičeni imaju dvojna državljanstva upravo zbog situacije poput Savčićeve, kaže Nožica i dodaje kako činjenica da neko ima dvojno državljanstvo ne može biti dovoljna da se nekome odredi pritvor zbog mogućeg bijega.

“To bi bila potpuna diskriminacija, a onda dolazimo do poštivanja sporazuma između država o izručenju osoba koje pobjegnu od zakona iz jedne u drugu državu. Tu nastaje problem jer ovdje već odavno vladaju politike da su svi pobjednici u ratu i da su svi heroji bili u ratu, a ne ratni zločinci. Bojim se da ćemo se sa ovim suočavati sve dok postoje generacije žive i pamte ove događaje”, kaže ona.

Šimić smatra da bi određivanje pritvora nekome ko ima dvojno državljanstvo, upravo zbog bojazni od bijega, trebao biti dovoljan razlog za odluku o pritvoru.

“Ako neko ima dvojno državljanstvo jasno je da ga može koristiti za bijeg od zakona”, kaže Šimić.

“Po meni je to dovoljan uslov da se nekome odredi pritvor i to ne bi bio nikakav presedan u BiH, jer koliko znam, Sud BiH je donosio odluke o pritvoru samo na osnovu sumnje u bijeg na osnovu državljanstva druge zemlje”, dodaje on.

Nožica smatra da bi određivanje pritvora po osnovu dvojnog državljanstva zbog sumnje na bijeg imalo efekta samo za državljane sa hrvatskom putovnicom.

“Osim što bi to bila diskriminacija po nacionalnoj pripadnosti, problem bi bio što takva odluka ne bi imala efekta na državljane sa srpskim pasošem, jer se granica sa Srbijom prelazi i na ličnu kartu.

Diskriminacija bi bila i po tom osnovu, što bi recimo, Bošnjak koji je osuđen za ratne zločine, a koji ima samo domaći pasoš, znači, mogao preći granicu i pobjeći, jer se ne sumnja zbog dvojnog državljanstva u njega”, kaže Nožica.

Zbog ove i sličnih prepreka ona smatra da je problem praktično nerješiv jer ne postoji politička volja zemalja u regionu, iako postoje potpisani sporazumi o izručenju osumnjičenih za određene zločine, koje potražuje jedna od država regiona.

Ugovorom između BiH i Srbije o izručenju od 5. septembra 2013. godine propisano je da se odredbe o izručenju sopstvenih državljana ne primjenjuju na krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, zbog čega optuženi sa dvojnim državljanstvom napuštaju BiH.

Sudija Branko Perić smatra da se slučajevi poput Savčićevog ne mogu spriječiti na zakonit način.

“Savičić je od mjera zabrane redovno dolazio na sve pozive u pravosudne institucije, a sprečavanje ovakvih slučajeva ne može se prevenirati na zakonit način”, kaže Perić, za kojeg je veći problem što suđenja traju dugo, po četiri ili pet godina.

“To je neefektivna pravda kojom mi obesmišljavamo sve i na tome mi moramo raditi da se poprave stvari”, kazao je Perić.

Državni tužitelj Seid Marušić navodi da je najveći teret dokazivanja nečije krivice na Tužilaštvu BiH, ali da bi se smanjili slučajevi “bijega” preko granice, mora postojati i druga strana, a to je Sud BiH.

“Nama je u cilju da se istraga provede i okonča do kraja i uvijek se za teže slučajeve predlaže mjera pritvora s naše strane, ali ipak zadnju riječ daje Sud BiH, gdje sve zavisi od slobodne sudijske procjene”, kazao je Marušić.

Državni sudija i trenutni predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) Halil Lagumdžija objašnjava da Krivični zakon BiH ne podrazumijeva obligacioni pritvor, čak ni u slučajevima nakon izrečene prvostepene kazne.

“Savčić je ranije zabrane Suda poštovao pa i nije bilo potrebe o određivanju pritvora po mom mišljenju. Dakle, ova odluka je bila stvar Suda BiH i ja je ne bih dalje komentarisao”, kaže on.

Od kada je Savčić postao nedostupan, državno Tužilaštvo i Sud razmjenjuju javna saopštenja odbijajući odgovornost.

Prebacivanje odgovornosti

Mirko Vrućinić (desno) sa advokatom. Foto: BIRN BiH

U utorak su iz Tužilaštva saopštili da se ne mogu smatrati odgovornim “za to što Sud BiH nakon održanog ročišta nije izdao naredbu Sudskoj policiji za zadržavanje optuženog do donošenja odluke po prijedlogu te na takav način obezbijedio izvršenje rješenja o određivanju pritvora koje je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine zaprimilo istog dana u 15:30 časova”.

Reagujući u svom saopštenju, iz Državnog suda su naveli da je Savčiću odranije bilo zabranjeno napuštanje države i oduzete sve putne isprave uključujući i putne isprave Republike Srbije a zabranjeno mu je i izdavanje novih pasoša i korištenje lične karte za prelazak granice.

“Sud još jednom podvlači da Tužiteljstvo BiH nije predložilo određivanje pritvora zbog okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, niti su Sudu dostavljeni dokazi koji ukazuju na takvu opasnost, pa Sud nije ni zadržao optuženika nakon ročišta, a do odluke Suda”, saopšteno je iz ove državne pravosudne institucije, gdje su dodali da je prema Zakonu o kaznenom postupku isključivi organ kaznenog gonjenja Tužilaštvo BiH.

BIRN BiH je već pisao kako se prije nekoliko sedmica Državno tužilaštvo našlo pod kritikama nakon što je portal Istraga.ba objavio da je Savčiću 2019. godine dojavljena informacija o hapšenju. On je tada za BIRN BiH potvrdio da je bez poziva otišao u Državno tužilaštvo, ali je negirao da je znao za plan hapšenja.

Tahirović vjeruje da je u ranijim slučajevima prije Savčića optuženima bilo dojavljeno da će biti osuđeni ili uhapšeni.

Posljednjeg dana mjeseca augusta 2020. godine, Mirko Vrućinić se nije pojavio pred Sudom BiH gdje je njegova Odbrana nakon petogodišnjeg postupka trebala iznijeti završne riječi, poručivši po advokatu Branku Gudalu da je otišao u Srbiju zbog nepoštenog suđenja.

Nakon što je Sud obaviješten o njegovom odlasku u Srbiju, utvrđeno je da je 30. augusta u 13:25 sati prešao granični prelaz “Rača”. Potom je za njim raspisana potjernica, ali on ostaje nedostupan domaćem pravosuđu godinu dana poslije.

Vrućiniću, nekadašnjem načelniku Stanice javne bezbjednosti i članu Kriznog štaba u Sanskom Mostu, sudilo se za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u sklopu kojeg su vršena ubistva, prisilna preseljenja, protivzakonita zatvaranja i prisilni nestanci. Suđenje mu je počelo 22. aprila 2015. godine.

BIRN BiH je otkrio da je Vrućinić nakon bijega upisan u evidenciju državljana Srbije.

Slučaj Novaka Đukića do sada je izazivao najviše pažnje. On je pred Sudom BiH proglašen krivim da je, kao komandant Taktičke grupe “Ozren” Vojske Republike Srpske (VRS), 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira grad Tuzlu, usljed čega je došlo do masakra na Kapiji, kada je ubijeno više od 70 osoba.

U februaru 2014. pušten je iz zatvora nakon što je Ustavni sud BiH – zbog pogrešne primjene zakona – ukinuo presudu kojom je bio osuđen na 25 godina zatvora. Sud BiH je u junu 2014. Đukiću smanjio kaznu na 20 godina, a njegov branilac je nekoliko dana kasnije obavijestio Sud BiH da je osuđeni na liječenju u Srbiji.

Za Đukićem je potjernica raspisana u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, nakon čega je od Srbije zatraženo preuzimanje presude.

Viši sud u Beogradu je nekoliko puta odgađao ročište na kojem je trebalo biti razmatrano preuzimanje izvršenja 20-godišnje zatvorske kazne. Novo ročište zakazano je za septembar ove godine.

Dok udruženja žrtava i javnost postavljaju pitanje šta se može uraditi da se spriječe budući slični slučajevi, predsjednik VSTV-a Lagumdžija smatra da je uloga Vijeća ograničena.

“Što se tiče uloge VSTV-a u preveniranju ovakvih slučajeva, mi možemo ukazivati na manjkavosti pravosudnih institucija i ukazivati im na to da im je dosadašnja praksa negativna. Možemo i po eventualnoj prijavi reagovati i ispitivati određene odluke i to je sav mehanizam”, smatra Lagumdžija.

Advokatica Nožica kaže da ključ problema leži u činjenici da Tužilaštvo ne radi ažurno svoj posao na optužnicama za ratne zločine, decenijama nakon okončanja rata na ovim prostorima.

“Vi imate na stotine zločinaca koji se slobodno kreću državom i to je problem koji ne rješava Državno tužilaštvo”, govori ona i dodaje kako su prijave godinama u ladicama u Tužilaštvu.

“Zašto ih sve ne optuže da se bar s tim završi. Pa onda, kada pedeset ili stotinu njih odluči da pobjegne preko granice u drugu državu, onda možemo tražiti i pomoć međunarodne zajednice.

Moramo znati da su Državni sud i Tužilaštvo BiH osnovani isključivo zbog rješavanja pitanja ratnih zločina, a kasnije su širili nadležnost. Mi smo u jednom začaranom krugu”, kaže Nožica.