Reportaža

Reekshumacija u Potočarima – nada za konačni smiraj žrtava genocida

Reekshumacija u Potočarima, 12. juli 2021. Foto: BIRN BiH

Reekshumacija u Potočarima – nada za konačni smiraj žrtava genocida

20. Jula 2021.08:00
20. Jula 2021.08:00
U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari dosada je ukopano više od 6.000 žrtava ubijenih u genocidu 1995. godine. Svake godine nakon 11. jula, brojne porodice prisustvuju reekshumaciji već ukopanih žrtava da bi, u za njih bolnom procesu, pridružili posmrtne ostatke pronađene nakon prvog ukopa u nadi da će to biti konačni smiraj za njihove najmilije.

Kako priča Ahmed, prema snimku koji je vidio na YouTubeu, njegov otac i amidže su na brdu iznad Sandića zarobljeni i kasnije ubijeni u hangarima u Kravici.

“Odatle su njihova tijela prebačena u grobnice Glogova 1 i Glogova 2, a potom u sekundarnu grobnicu Mlječeva”, priča Ahmed kojem je 2007. godine javljeno da su u toj grobnici pronađeni nekompletni posmrtni ostaci njegovog oca.

Za donošenje odluke o ukopu Ahmedova porodica je čekala pet godina.

Ahmed je 12. jula, 28 godina nakon od posljednjeg susreta, u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari prisustvovao postupku reekshumacije u cilju pridruživanja preostalih kostiju oca pronađenih nakon ukopa 2012. godine.

“Kad smo ga 2012. godine ukopali, ne znam, bilo mi je jako teško – uzmeš tabut, to je lahko isto kao da nema ništa u njemu”, prisjeća se Ahmed te dodaje da danas “uzeše vreću, staviše u onaj kamiončić i odvezoše ga tamo”.

“Ne znam kakav je osjećaj izvaditi oca u vreći i odvesti ga negdje iz groba – to je, ne znam, strašno”, priča Ahmed, govoreći da mu je najteže bilo vidjeti u tom momentu svog 27-ogodišnjeg brata rođenog nakon njihovog odlaska iz Srebrenice bez prilike da upozna oca.

“Vidio je prvi put njegove kosti – susreće se s ocem, s njegovim kostima”, govori Ahmed.

Njemu je, kaže, 2012. godine ukop značio da ima mjesto gdje će proučiti Fatihu, vidjeti nišane na kojima stoji ime njegovog oca. Tada je znao da nisu pronađeni svi posmrtni ostaci.

“Znali smo da ima tih nekoliko kostiju”, kaže Ahmed, navodeći kako je devet godina nakon poziva s nepoznatog broja s tuzlanskim predbrojem čuo iz slušalice rečenice “pronašli smo još kostiju vašeg oca, hoćete li dokopati?”.

“Nisam očekivao to. Nisam očekivao da ću ponovo prolaziti kroz ono što sam prolazio”, priča on, dodajući kako je nakon toliko godina vidio da mu neko “sklapa oca kao što djeca sklapaju lego kockice”.

Bolan proces reekshumacija za djecu ubijenih roditelja


Pločica izvađena tokom reekshumacije iz mezara Rifeta Hrustanovića. Foto: BIRN BiH

Nedaleko od Ahmeda, gledajući u bijele nišane, sa svojim članovima porodice sjedila je Ševala Salkić. Čekala je kada će doći red na otvaranje mezara njenog oca, jednog od 11 koji su reekshumirani 12. jula.

Svog oca, Fahrudina Huremovića, ukopala je 2014. godine.

“Nije bio kompletan, ukopali smo noge, šake, pola lobanje”, nabraja Ševala, navodeći kako će se pridodati “samo podlaktice”.

“I dalje on nije kompletan”, izgovara Ševala na pola daha, navodeći kako je smirena jer je prije dolaska na mezarje popila par tableta za smirenje.

Kako priča, imala je 17 godina kada se sa ocem rastala 1995. godine. On je sa dva starija sina otišao preko šume, a o njima “nije imala ni traga ni glasa” dok joj nisu javili da su pronađeni posmrtni ostaci.

“Kad su me nazvali, bio je 23. april 2014. godine – da mi kažu da su mi našli oca. Došli su mi kući, donijeli sat od oca i kutiju koju je nosio u džepu za duhan”, navodi, pričajući kako nije mogla vidjeti posmrtne ostatke.

“Samo sam mislila da ga ukopam i da znam gdje ću otići da im Fatihu proučim, da znam gdje su njihove kosti”.

“Kopa se kost od ruke koja me grlila”


Mezar brata Safete Hasanović označen je crvenom trakom prije procesa reekshumacije. Foto: BIRN BiH

Pri dnu mezarja, bijeli nišan sa imenom Đogaz Salko bio je označen crvenom trakom koja označava da će tu uskoro doći osobe zadužene za iskopavanje. Nedaleko od njega sa članovima porodice stajala je Safeta Hasanović. Ona je u Potočare došla da pridruži kost bratove ruke koja je nedostajala prilikom njegovog prvog ukopa 2004. godine.

“Kost ruke – ruke koja me grlila. Ta kost nedostaje, danas ta kost se sastavlja, a jake su bile te ruke i ja sam tad bila jaka dok me grlio. Ta kost se kopa. Kost od ruke koja me grlila cijeli život, pružala mi podršku u svemu”, priča Safeta za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine, prisjećajući se kako je jedino tada, tako zagrljena, bila zaštićena u životu.

Njen brat i muž su 1995. godine otišli preko šume u koloni i to je posljednje što je ona čula o njima.

“Sve sam se radovala susretu u Tuzli. Sve je bilo ‘vidimo se u Tuzli’”, navodi Safeta, dodajući kako se mjesecima nije željela suočiti s tim da njih više nema.

Svakim prilaskom djece koja su joj, kako kaže, govorila da će “doći babo, daidža i đedo, letjela sam iza izbjegličkog centra da se isplačem”.

Iz Instituta za nestale osobe 2004. godine su joj javili da su pronašli posmrtne ostatke njenog muža, a kada je pitala za brata rekli su joj da je i on pronađen.

“Čovjek mi govori ‘Safeta, tvoj brat je spreman za ukop. Tvoj brat se zajedno kopa sa tvojim mužem’”, prepričava ona trenutak u kome joj se, kako je rekla, “sve ruši”.

“Naše kosti još nisu našle vječni mir”

Saglasnost za pridodavanje posmrtnih ostataka u Potočarima data je 859 puta, koliki je broj dosada urađenih reekshumacija.

Kako se navodi u saopćenju Instituta za nestale osobe, 41 žrtva se reekshumirala po dva puta, a ove godine će se otvoriti 92 mezara ranije ukopanih žrtava.

Reekshumacije će trajati i u narednim danima, a kako kaže Ševala Salkić, svake godine porodice preživljavaju istu bol.

“Svaki dan, ali juli pogotovo potresamo svoje kosti, nemamo mira. Mislimo da su se kosti smjestile i našle vječni mir, ali naše kosti još nisu našle vječni mir. Mi i dalje tragamo za svojim kostima kad će se naći”, priča ona, dodajući da se svaki put osjeća kao da joj je “otac sad umro”.

Svaki poziv za Ševalu je dodatna strepnja jer još uvijek, 26 godina nakon genocida u Srebrenici, očekuje pronalazak posmrtnih ostataka članova porodice koji su nestali.

“Kad vidim nepoznat broj da mi nije memorisan, strepim – ili su mi nekog našli ili ću nekog dokopati”, priča ona, navodeći kako je život za nju danas samo preživljavanje.

Ahmedu Hrustanoviću koji je dodao posmrtne ostatke oca je ovo, kako priča, bilo teže nego kad je saznao da mu oca nema.

“Vidio sam kosti, zube njegove, vidio sam lobanju, kosti lica, ruke, kosti nogu – sve, on je skoro kompletan, možda 10 posto opet fali, opet će nas možda za 10 godina zvati ‘hej, pronašli smo kosti šaka’ ili tako. To je trauma sa kojom se živi čitav život i nikad se od toga neće biti rahat”, kaže on, pojašnjavajući kako njegova porodica i on ne bi pristali na ponovnu reekshumaciju.

Ukoliko bi se pronašli posmrtni ostaci koji nedostaju, vjerovatno bi bili zakopani u zajedničku grobnicu koja se planira u Memorijalnom centru, navodi Ahmed, dodavši kako ne može razumjeti brutalnost potrebnu da dođe do ovakvog zločina kojim su se tijela komadala.

Nermina Kuloglija