Intervju

Intervju – Zlatko Paković: Ćutati o genocidu u Srebrenici znači lagati

Zlatko Paković. Foto: BIRN BiH

Intervju – Zlatko Paković: Ćutati o genocidu u Srebrenici znači lagati

10. Jula 2021.12:06
10. Jula 2021.12:06
Predstava “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”, srbijanskog reditelja Zlatka Pakovića, deseti mjeseci nakon premijernog izvođenja u Beogradu ne prestaje izazivati reakcije. Nedavno je izvedena u Zagrebu, Tuzli i Novom Pazaru, a reditelj predstave koju pozorišta u Srbiji ne žele na sceni, u intervjuu za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) govori o motivu njenog nastanka, sataniziranju vladajućeg režima zbog predstave koju je napravio, te šutnji kolega i institucija Srbije, kao i odnosu srbijanske javnosti o srebreničkom genocidu.

“Reč je o ljudima koji su i pre 30 godina bili ugledni i danas su najugledniji u društvu vlastitom i u tome je problem. Na njih sam ukazao. Zato što su organizatori genocida u Srebrenici poznati, izvršioci, naredbodavci kao i svi ostali. Celi komandni kadar i uglavnom su osuđeni, ali oni koji su svojim rečima prizivali ovakvo zlo, oni koji su ga opravdavali, ostali su nedodirnuti i to je ključ ove predstave. Pozivanje intelektualne elite na odgovornost”, kazao je Paković za BIRN BiH.

Gdje god da radi publiku poziva na odgovornost, a trenutno nema značajnije teme u ovom trenutku od genocida, smatra on. Tema genocida u Srebrenici može promijeniti Srbiju, smatra ovaj reditelj.

“Mislim da na tom pitanju genocida u Srebrenici može da se ustanovi Srbija kao republika, kao država koja će osuditi inspiratore genocida ili počinioce i nazvati to stratište pravim imenom, imenom genocida i s druge strane pokazati sažaljenje prema ljudima koji su tamo ubijeni nedužni. I na taj način uspostaviti sebe kao republiku, kao zajednicu koja osuđuje vlastite članove koji su počinili nepočinstva u odnosu na članove druge zajednice. To je nešto što je suština politike ili bi moglo biti njenom suštinom”, smatra Paković.

Od pripreme predstave “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”, Paković i ekipa predstave pod konstantnim su osudama i prijetnjama dijela srbijanske javnosti. Ključni problem svega, prema njegovom mišljenju, su prijetnje na javnim emiterima u Srbiji, ali i šutnja kulturne zajednice.

“Imate more pretećih poruka u onim medijima koje podržava država i određena opština. Dakle, institucije države ih podržavaju. Najgore od svega je ćutanje pozorišne zajednice. Nijedna institucija pozorišta, manifestacija pozorišna, Udruženje dramskih umetnika, nijedan priznati umetnik nije se javio da nam pruži podršku. To morate po dužnosti bez obzira da li se ja nekome dopadam ili ta predstava, ta tema. To morate jer su ljudi progonjeni. Nije se usudio niko da išta kaže o tome da izda saopštenje i to je porazno. Nijedan pozorišni kritičar u svom godišnjem izveštaju nije naveo da se ta predstava dogodila, a reč je o predstavi koja je u poslednjih 30 godina izazvala najviše bure u Jugoslaviji. Eh, taj muk, to je opasno, to je ono što ja i u predstavi kažem. Ćutati znači lagati, ćutati znači ubijati”, govori Paković.

Upravo je ćutanje javnosti u Srbiji i nedostatak pozorišne kritičke scene razlog što se iz Srbije sve češće negiraju presude Međunarodnog krivičnog suda u Haagu, koje tretiraju ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, smatra Paković.

Paković kaže kako ni pravnici ne pozivaju na odgovornost publike u Srbiji, a genocid se tretira kao javna tajna, “jer skoro i najokoreliji nacionalisti priznaju da je jula 1995. počinjen zločin ogromnih razmera i da to je sramota”.

On smatra floskulom ponavljanje sadašnjih vlasti u Srbiji da će priznanjem genocida “pasti ljaga na srpski narod”.

“Isti oni koji pljačkaju srpsko društvo, koji javnu imovinu dele i rasprodaju i stavljaju u privatne džepove, svoju politiku i odgovornost za genocid žele raspodeliti ravnopravno kao javno dobro na sve građane. Oni distribuiraju krivicu, a uzurpiraju imovinu i to je ključ razumevanja svega.

Svih tih organizacija da bi smo shvatili o kakvoj se mantri radi, a to je da bi oni ostali čisti iako su uprljani i da bi s druge strane ostali bogati iako kradu”, kaže Paković.

Mir u kojem žive društva bivše Jugoslavije struktuirana su ratom, objašnjava Paković, pa je zbog toga na pozorištu da pokaže tu sliku drugačijom i da to razobličuje. Jednako kao što to mogu kvalitetni i kritički novinski tekstovi, dodaje on.

“Mi iz devedesetih, barem u Srbiji nismo nikada ni izašli. Na vlasti su ljudi koji daju glavni ton politici, intelektualna elita koja je proizvela devedesete. Elita koja je glorifikovala Miloševića i koja ga je napravila. Intelektualna elita oko SANU-a je napravila Miloševića. Radi se i o kulturnoj eliti. Ne samo o onima koji su pre 30 godina proizveli genocid i koji svojom kulturnom politikom stvaraju mogućnost za nove genocide. Radi se o ogromnom broju onih koje ćute.

Vode međunarodne festivale. Moglo je i moralo do sada biti deset predstava o Srebrenici. Gde su romani o Srebrenici? Ti ljudi, dio te elite dobijaju nagrade. Imamo 450 književnih nagrada. Koja je to knjiga poezije u kojoj se pominje genocid?”, pita Paković.

Za njega je pozorište institucija koja nagovara na hrabrost i to pokazuje od stare Grčke pa do danas. Ono kao takvo mora i može biti poluga u procesu pomirenja na ovim prostorima, smatra ovaj reditelj.

“Najvitalnije junake još od Prometeja do Antigone koji su se usudili učiniti ono što u tom trenutku nije od političke vrhuške dopustivo i što je kažnjivo, dalo je pozorište. Svi znamo da je moralno i da se na tome temelji budućnost jednog društva. Dakle, budućnost društva u Srbiji ne temelji se na onome što su danas vrednosti kojima se rukovodi kultura, nego ono što se nalazi između ostalog u predstavi “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”. Ja u to verujem i zato se bavim na taj način pozorištem”, kaže Paković.

Admir Muslimović