Reportaža

Svjetski dan izbjeglica: Pakistanac Ali učio volontere kako se igra kriket

Ali Shaban na stadionu Tušanj u Tuzli. Foto: BIRN BiH

Svjetski dan izbjeglica: Pakistanac Ali učio volontere kako se igra kriket

20. Juna 2021.20:38
20. Juna 2021.20:38
Na Svjetski dan izbjeglica, 20. juna, u Tuzli je na glavnom gradskom stadionu Tušanj organizirana kriket utakmica za ljude u pokretu. Predstavljena je i izložba likovnih radova te kulinarska umijeća ljudi koji traže novi početak u zemljama u kojima vladaju mir i sigurnost.

This post is also available in: English (English)

“To je vrlo teško. Nije samo put, nego kada dolaziš u neku državu, moraš učiti jezik. Onda nemaš dokumente. Ima dosta teških stvari koje moraš riješiti, zbog dokumenata, zbog posla, zbog jezika, zbog kulture. Vrlo je teško”, kaže Ali Shaban.

Ali sretan je da je danas, na Svjetski dan izbjeglica, svima mogao pokazati kako se igra kriket.

“Ja sam, kada sam bio u Pakistanu, igrao kriket za klub. Kriket je sport koji ljudi igraju u Pakistanu, Bangladešu, Velikoj Britaniji, Australiji. Ovo je dobro za korisnike koji žive u sigurnim kućama da malo šetaju, hodaju, da ne budu samo u kućama”, ističe Shaban, koji je u posljednjih šest godina naučio šest jezika.

Danas je medijator u Centru za pružanje usluga građanima PUŽ u Tuzli. Pomaže svim ljudima u pokretu, posebno djeci, da što lakše prebrode put na koji su morali krenuti.

“U državama u koje dođemo, nemaju pojma ko smo mi. Oni kad vide da je neko napravio problem, oni misle da su migranti. Ali nisu. U Bosni imamo kriminal, ali nemamo pravo reći da su svi Bosanci kriminalci. Isto tako, niko nema pravo da kaže da su svi migranti isti, jer nisu. Svugdje na svijetu imaš dvije vrste ljudi. Imaš dobre i loše ljude”, poručuje Ali Shaban.


Eyub i Yusuf iz Maroka. Foto: BIRN BiH

Noraiz Javed iz Pakistana već dvije godine živi u Bosni i Hercegovini. Prije toga živio je u izbjegličkom kampu u Srbiji, a potom i u Bihaću, pokušavajući doći do Njemačke. Sada je Tuzla njegov dom, iako je put do ovdje bio mukotrpan.

“To je strašno. Ja mislim da nikada ništa nisam vidio tako strašno kao na tom izbjegličkom putu. Kad sam došao ovdje, hvala Bogu, ja sam našao ženu, sada radim ovdje u organizaciji ‘Vaša prava’ kao prevodilac”, priča nam Noraiz, koji kaže da mu kao čovjeku najviše smeta diskriminacija od drugih ljudi i navodi šta je doživio nedavno kada je pokušao da pojede ćevape.

“Meni žena kaže da joj je rekao gazda da me ne smije uslužiti, jer sam migrant. Ja kažem da nisam migrant, da sam čovjek, legalan. Kaže mi da nju to ne interesuje. I ja sam otišao”, kaže on dok ističe kako su svi ljudi jednaki, bez obzira na njihovu vjeru.

“Mi smo svi ljudi. Mi isto imamo ljubav i dušu, kao svi normalni ljudi”, kaže Noraiz.

Utakmica u kriketu koju su danas odigrali mladi ljudi velika im je motivacija za dalji život, priča volonter Danijel Vasilj, menadžer Centra za pružanje usluga građanima PUŽ iz Tuzle.

“Zajedništvo, humanost, solidarnost, pomaganje, ravnopravnost… To su neki koncepti koji bi, ako se želimo približiti Evropi, trebali biti svima blizu srca, ako ne već u srcu. Svjetski dan izbjeglica upozorava nas na to, podsjeća nas na to. Jednostavno mi moramo, u skladu s našim religijskim uvjerenjima, jer svaka religija nas poziva na to, da svakom putniku damo utočište”, kaže on.

Rad volontera vraća dostojanstvo

Volonteri u Bosni i Hercegovini su njihov najveći oslonac. A Tuzla je opet, kao i ratnih devedesetih godina, glavna ulazna sigurna tačka u BiH za izbjeglice.

Projekat Catholic Relief Services (CRS) “Interventna podrška izbjeglicama i migrantima u BiH” pruža im mogućnost da se osjećaju sigurnima, kaže za BIRN BiH Vasilj.

“Oni se ovdje suočavaju s diskriminacijom, sa stigmom. Vi i ja, bez obzira ko smo i šta smo, nismo vidljivi na prvu. Oni, nažalost, zbog boje svoje kože to jesu. Oni su uvijek pod metom, uvijek su na meti i pod udarom”, objašnjava Vasilj i dodaje kako projekat koji se odnosi na ljude u pokretu nosi velike vrijednosti.

“Ovaj projekat vraća dostojanstvo, vraća njima ponos, daje im osjećaj sigurnosti, jedno mjesto na kojem mogu biti zaštićeni, sigurni”, objašnjava on.

Ljudima u pokretu u Bosni i Hercegovini, između ostalih, pomažu nevladine organizacije: Centar za pružanje usluga u zajednici PUŽ, “Caritas” BiH, “Caritas” Vrhbosanske nadbiskupije, Humanitarna organizacija “Merhamet” i Udruženje “Snaga žene” Tuzla. Više od 10.000 migranata je zahvaljujući ovim organizacijama imalo siguran put kroz Bosnu i Hercegovinu.

“Naši partneri pružaju smještaj, hranu i neprehrambene artikle. Pomogli smo im da ostanu čisti i zdravi za vrijeme pandemije COVID-19. I ono što je najvažnije, da je CRS u saradnji s partnerima uspio da im osigura topao dom. Kao dio CRS-a, mnogo sam sretna što sam danas ovdje s njima”, kaže Joanna Heil, predstavnica CRS-a u BiH.

Ljudi u pokretu kažu da su im najvažniji mir i sugurnost, jer su zbog toga napustili svoje zemlje i obitelji. Žele se osjećati ljudima. Žele siguran dom, a ne izbjeglištvo.

“Ja bih volio da živim ovdje u Bosni čitav život”, kaže nam na kraju našeg razgovora dvadesettrogodišnji Pakistanac Ali Shaban.

Maja Nikolić


This post is also available in: English (English)