Prilikom kretanja bilo je potrebno proći punkt uz pokazivanje dokumenata i obavezno nošenje bijele trake oko ruke, opisuje Sivac, dodajući da je u to vrijeme u naselju bilo mnogo naoružanih vojnih i paravojnih formacija.

“Nekad sam je, iz onako trenutnog revota, skinula, stavila u tašnu, ali bila sam uvijek na oprezu da ne bih izazvala probleme koji su se mogli kobno završiti. Tako da nosila sam je, naravno, oko ruke, kad odem u banku, kupovinu i prilikom kretanja, i vidjela sam da je ne nosi niko od onih stanovnika tog naselja koji su srpske nacionalnosti”, prisjeća se Sivac, koja je kasnije te godine odvedena i zatočena u logor “Omarska”.

Za nju je “Dan bijelih traka” – za koji kaže da se ne obilježava samo u Prijedoru, već i u drugim gradovima i državama – važna opomena na ono što se desilo i suprotstavljanje negatorima zločina.

Edin Ramulić, čija je porodica stradala tokom ratnih dešavanja u ovom gradu, sjeća se da je 1992. godine stanovništvo na selu gdje je živio bilo je izolovano, te nije imalo informacija o tome šta se dešava u gradu.

“Mi smo već bili u takozvanom getu, mogli smo se kretati unutar sela, nismo mogli izlaziti, dolaziti u grad, samim tim nije nam niko ni javio da mi moramo nositi trake, jer nismo se miješali sa srpskim stanovništvom”, kaže Ramulić, dodajući kako kuće i na selima jesu bile obilježene, a naredbe od Kriznog štaba građani su dobivali putem radija ili putem kombija koji je prolazio kroz naselja i na razglas ih saopćavao.

Ramulić kaže da je u svojoj kući na selu ostao do 20. juna i da nije znao ni za postojanje logora, koji su već bili formirani u maju.

“Mi nismo znali, pogotovo nismo znali za te strahote. Da smo znali, ne bi niko ostao. Upravo je to bio način da se drži to stanovništvo pod kontrolom, da se što manje informacija zna o tome”, objašnjava on, dodajući da se nošenje bijelih traka i isticanje na kućama spori, između ostalog, jer ne postoje fotografije iz tog perioda.

“Ali bukvalno nemamo nijedne fotografije iz Prijedora prije augusta, bar nemamo zvanične. Do dolaska ovih stranih novinara, mi nemamo uopšte snimaka i fotografija, nemamo ni o čemu. Naprimjer, utvrđeno je da je logor ‘Keraterm’ postojao, ali ne postoji nijedna fotografija”, kaže Ramulić.

Obilježavanje Dana bijelih traka. Foto: Incijativa “Jer me se tiče”

Masovna stradanja u Prijedoru počela su krajem aprila 1992. godine, kada su srpske snage preuzele vlast. Nakon što je bošnjačko i hrvatsko stanovništvo obilježeno bijelim trakama, kao i njihove kuće i stanovi, uslijedili su napadi na okolna sela, stanovništvo je hapšeno i zatvarano u logore, među kojima su bili “Omarska”, “Keraterm” i “Trnopolje”, a mnogi su u ovim objektima i van njih izgubili živote.

Prema podacima Instituta za traženje nestalih (INO), do sada je pronađeno i identificirano oko 2.588 žrtava s područja Prijedora, a još uvijek se traga za oko 588 žrtava. U Prijedoru je ubijeno 102 djece, od kojih 40 posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Najmlađa ekshumirana žrtva je dvomjesečni Velid Softić.

Organizacija “Jer me se tiče” iz Prijedora od 2012. godine obilježava 31. maj mirnom šetnjom učesnika sa bijelom trakom oko lijeve ruke, što je danas organizovano sa ograničenim brojem sudionika zbog epidemioloških mjera donesenih u cilju sprečavanja širenja koronavirusa.

Učesnicima će danas biti pokazana lokacija gdje će biti izgrađen memorijal za 102 stradale prijedorske djece. Kako su naveli iz organizacije, tokom ove godine trebala bi biti pribavljena sva neophodna dokumentacija, te raspisan međunarodni konkurs za idejno rješenje memorijala, koji bi trebao biti izgrađen do obilježavanja idućeg “Dana bijelih traka”.

Incijativa o izgradnji spomenika pokrenuta je krajem 2012. godine, ali su vlasti u Prijedoru godinama odugovlačile, kaže Fikret Bačić, otac dvoje stradale djeca čija tijela do danas nisu pronađena.

Vahida Duratović, koja je izgubila sina Halida, koji je imao 15 godina, kaže za BIRN BiH da bi izgradnja spomenika mnogo značila za nju i za ostale porodice koje su izgubile svoju djecu. Smatra da je spomenik potrebno napraviti što prije “dok je živo ovo još malo ljudi”. Kaže da su porodice iscrpljene i da nemaju snage za borbu, ali da bi spomenik ukazao na to što se desilo.

“Ja sam izgubila dijete od 15 godina, nije bilo punoljetno, nije ništa znalo, išlo u školu. Puno bi mi značilo dok sam živa. To se ne može opisati”, kaže Duratović.

Za zločine u Prijedoru preko 600 godina zatvora

Fikret Alić, bivši zatvorenik u koncentracionom logoru u Omarskoj. Foto: EPA/STR

Za zločine u Prijedoru Haški tribunal je osudio 18 osoba na 276 godina zatvora. Pored Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske, osuđenog na doživotnu kaznu, između ostalog, za zločin protiv čovječnosti počinjen na području Prijedora, najviša pravosnažna kazna od 40 godina je izrečena Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku Opštine i Kriznog štaba Prijedor. Vijeće Haškog tribunala je zaključilo da je Stakić imao važnu ulogu u etničkom čišćenju grada i formiranju logora.

Konačna presuda Ratku Mladiću, bivšem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), bit će izrečena 8. juna ove godine. Mladić je 2017. godine prvostepenom presudom Haškog tribunala osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce, a oslobođen je za genocid u Prijedoru i u još četiri općine.

U augustu 2020. godine iznesene su žalbe na presudu. Odbrana je tada zatražila oslobađajuću presudu po svim tačkama optužnice, dok je Tužilaštvo zatražilo da se on proglasi krivim i za genocid u još pet općina – Prijedoru, Sanskom Mostu, Foči, Kotor-Varoši i Vlasenici.

Na žalbenom ročištu, Odbrana je kazala da su Muslimani koji su se našli na udaru u ovim opštinama činili “relativno mali dio grupe”.

Nermin Karagić, koji je sa 17 godina preživio zlostavljanja i egzekucije, kao svjedok Haškog tribunala svjedočio je na suđenju Ratku Mladiću i tada je ispričao kako je u ljeto 1992. godine preživio dva masovna ubistva Bošnjaka koja su srpske snage počinile u Ljubiji, u blizini Prijedora.

Nakon što je odveden na stadion u Ljubiji, sa drugim zarobljenicima, poredani su uza zid. On je kazao da je tada počelo ubijanje, te opisujući ubijanje zarobljenika koji je stajao do njega, svjedok je izjavio: “Ja sam slučajno okrenuo glavu, kraj mene ga ubijaju. Oni su kundacima njega tukli, bajonetima od tih pušaka.”

Kada je na Karagića došao red, ubijanje je, kako je posvjedočio, zaustavio jedan major. “Tada su htjeli da dovrše i nas. Taj major je rekao: ‘Hoćete li ih vi nositi?’ Tako da su onda prestali da nas ubijaju, pa je nama naređeno da nosimo mrtva tijela u autobus”, kazao je tom prilikom svjedok.

Karagiću je u Ljubiji ubijen otac i sedam rođaka.

Pred Sudom BiH je za zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom Prijedora osuđena 21 osoba na ukupno 368 godina zatvora.

Svjedoci koji su svjedočili na prijedorskim predmetima pred Sudom BiH ali i u Haagu, između ostalog, pričali su i o tome kako su morali nositi bijele trake i označavati svoje kuće i stanove bijelim platnom.

Logor Trnopolje. Foto: EPA/STRINGER

Najvišu kaznu pred Sudom BiH za zločine počinjene u Prijedoru dobio je Zoran Babić, koji je osuđen na 35 godina zatvora. Njemu je jedinstvena kazna od 35 godina izrečena nakon što je osuđen zbog učešća u ubistvima muškaraca iz Prijedora na Korićanskim stijenama na planini Vlašić, učešća u strijeljanju muškaraca bošnjačke nacionalnosti u julu 1992. godine ispred džamije u mjestu Čarakovo te zbog ubistava zatočenika prilikom njihovog transporta iz logara “Omarska” na “Manjaču”.

U tom predmetu je s Babićem osuđen i Darko Mrđa, koji je, osim za zlostavljanja zatočenika koji su transportovani u “Manjaču”, proglašen krivim i za zločine u zaseoku Sredice i mjestu Tukovi, za što je dobio 15 godina, te mu je Sud BiH izrekao jedinstvenu kaznu od 20 godina zatvora budući da je u Haškom tribunalu osuđen na 17 godina zatvora zbog učešća u ubistvima na Korićanskim stijenama.

Tokom 2020. godine, Sretko Pavić osuđen je na 11 godina zatvora za ratni zločin počinjen nad civilima na području Prijedora. Pavić je proglašen krivim kao nekadašnji pripadnik Volarske čete 6. ljubijskog bataljona Vojske Republike Srpske (VRS) za učešće u ubistvima pet civila iz porodice Čaušević počinjenim u prijedorskom selu Rizvanovići. Ovo suđenje je obnovljeno nakon što je Apelaciono vijeće ukinulo prvostepenu presudu kojom je bio proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i osuđen na 13 godina zatvora.

Iste godine Apelaciono vijeće Suda BiH je drugostepenom presudom osudilo Boru Milojicu na 16 godina zatvora za višestruka ubistva počinjena u ljeto 1992. na području Prijedora, dok je Želislava Rivića oslobodilo optužbi.

Milojica je drugostepenom presudom proglašen krivim za ubistva pet civila koji su dovedeni na punkt u Hambarinama u julu 1992. godine, kao i za ubistvo još jednog civila dan kasnije. Optužbi za ubistva ovih pet civila drugooptuženi Rivić je oslobođen. Istom presudom Milojica i Rivić su oslobođeni optužbi za ubistvo civila hrvatske nacionalnosti Dragana Begića.

Jedanaest osoba je oslobođeno optužbi za zločine počinjene u Prijedoru, a među njima su Milorad Radaković te Mitar i Rade Vlasenko, koji su krivice oslobođeni u po dva predmeta.