Reportaža

Godišnjica smrti sarajevskih Romea i Julije: Trajni simbol ratne tragedije

Fotografija nadgrobnog spomenika Boška i Admire u Sarajevu. Foto:

Godišnjica smrti sarajevskih Romea i Julije: Trajni simbol ratne tragedije

Boško Brkić i njegova djevojka Admira Ismić ubijeni su 19. maja 1993. godine u Sarajevu. Od tada, njihovo ubistvo simbol je ratnog stradanja u Bosni i Hercegovini. Ni nakon 28 godina niko nije osuđen za ovaj zločin.

“Iznenada se, na 200 metara ispred nas, pojavio srpski tenk i otvorio vatru iznad naših glava. Utrčali smo u najbližu zgradu, u koju smo se sakrili sa grupom bh. vojnika”, prisjeća se Milstein.

“Jedan od vojnika viknuo je da pogledam kroz prozor, pokazujući na djevojku i mladića koji su pretrčavali most. Zgrabio sam fotoaparat, ali bilo je prekasno. Ležali su pogođeni mecima.”

Milsteinova fotografija njihovih mrtvih u blizini mosta postala je poznata, posebno nakon što je Kurt Schork, američki dopisnik Reutersa, četiri dana kasnije objavio reportažu “Romeo i Julija u Sarajevu”.

“Dvoje ljubavnika leže mrtvi na obalama rijeke Miljacke u Sarajevu, u smrtnom zagrljaju. Boško Brkić i Admira Ismić, oboje stari 25 godina, ubijeni su hicima u srijedu dok su iz opkoljenog glavnog grada Bosne i Hercegovine pokušavali pobjeći u Srbiju”, napisao je Schork.

“Simpatije još iz školskih dana, on je bio Srbin, a ona Muslimanka. Bosanska vlast optužila je srpske vojnike da ih je ubila, dok srpske snage insistiraju da je upravo bosanska vojska odgovorna za ovaj čin.”

Mediji širom svijeta odmah su preuzeli priču o paru različitog etničkog porijekla čija će smrt postati simbol tragedije rata u BiH i nasilnog raspada jednog multietničkog društva.

‘Bili su skupa u životu i smrti’


Boškova majka Radmira Brkić na sahrani sina i njegove djevojke Admire. Foto: EPA/ENRIC MARTI

Žaneta Orešković i Alma Vejzović, školske prijateljice Boška i Admire, svjedočile su ovoj ljubavi mnogo prije nego što će ostatak svijeta saznati za njihovu tragičnu smrt.

“Admira je bila skromna, inteligentna i veoma uspješna učenica srednje škole. Boško je uvijek bio nasmijan, spreman na šalu, vrlo vedar tinejdžer. Bili su simpatičan, mladi zaljubljeni par”, priča Orešković.

Vejzović je Admiru upoznala u osnovnoj školi.

“Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja i skupa se upisale u Treću gimnaziju 1982. godine. Tada sam upoznala Boška. Admira i Boško su bili najsretniji i najzaljubljeniji par kog poznajem. Bili su skupa u životu, i sada u smrti”, kaže Vejzović.

Nagrađivani dokumentarac “Romeo i Julija u Sarajevu”, koji je napisao i režirao John Zaritsky 1994. godine, detaljno opisuje život i smrt Boška i Admire.

U filmu obje porodice svjedoče o ljubavi njihove djece uprkos različitim vjerskim pripadnostima.

“Admira za mene nije bila drugačija jer je Muslimanka. Ona je za mene bila djevojka moga sina, koju on voli, i koju sam ja zavoljela”, tvrdi Brkićeva majka Rada.

“Većina nas je posmatrala ljude samo kao ljude, a ne kojoj nacionalnosti pripadaju. Oni koji ne misle kao mi, prouzrokovali su ovaj rat. Nas nije bilo briga za nacionalnost. To nam ništa nije značilo”, dodaje Admirina majka Nedreta.

U filmu se navodi da je Rada Brkić od ranije bila udovica. Sarajevo je napustila početkom rata i pridružila se starijem sinu u Kruševcu u Srbiji.

Boško Brkić planirao je ostati u Sarajevu sa svojom djevojkom Admirom i prijateljem Mišom Ćukom, Srbinom koji je bio pripadnik Armije BiH, koja se borila protiv Vojske Republike Srpske (VRS). Ćuk je živio s njih dvoje u Brkićevom stanu.

U dokumentarnom filmu se dalje objašnjava da je u proljeće 1993. godine, bez da je prethodno obavijestio Boška, Ćuk tajno napustio Sarajevo, dezertirajući iz Armije BiH. Prešao je na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske.

“Ćuk je napustio grad noseći pušku, dvosmjerni radio, i tajne vojne šifre njegove jedinice Armije BiH. Boško je ostavljen da se nosi sa posljedicama dezertiranja njegovog prijatelja”, napominje se u Zaritskyjevom dokumentarcu.

“Početkom maja [1993.] Boško je primio obavijest kojom mu je naređeno da se javi na ispitivanje u mjesnu policijsku stanicu. Bojao se najgoreg. Boško je imao 72 sata da se prijavi, ili će biti uhapšen.”

‘Sve što se desi Božija je volja’


Sahrana Boška i Admire u Lukavici 27. maja 1993. godine. Foto: EPA/ERIC F. MARTI

Devetnaestog maja 1993. godine, Boško i Admira odlučili su da pobjegnu u dio Sarajeva pod srpskom kontrolom, a odatle da krenu u Srbiju. Admira je majci ostavila pismo.

“Draga mama, mi odlazimo večeras i sve što se desi Božija je volja. Zvaću te čim pređemo tamo”, obećala je u pismu, koje u dokumentarnom filmu čita Nedreta Ismić.

“Boško i ja smo pričali, kad se rat završi, vratit ćemo se u Sarajevo. Sve će biti kao prije, kao da rata nije bilo. Ne brini za mene. Brini o sebi, tako će meni biti lakše. Volim te mnogo”, posljednje su Admirine napisane riječi.

Film dalje pripovijeda kako su dva srpska vojnika koja su nekada živjela na Koševskom Brdu u Sarajevu, obojica Boškovi prijatelji, organizovali bijeg Boška i Admire u dogovoru sa Ismetom Bajramovićem Ćelom, pripadnikom Armije BiH sa reputacijom osobe iz svijeta organizovanog kriminala, a koji je bio prijatelj Boškovog starijeg brata.

Područje oko Vrbanja mosta, koji su morali preći kako bi pobjegli, bilo je ničija zemlja. Odmah nakon što su prešli most, počela je pucnjava. Boško je poginuo na licu mjesta. Admira je vrisnula, pala ranjena, dopuzala do svog mladića, zagrlila ga – i izdahnula.

Njihova tijela ležala su osam dana u blizini mosta, dok su se vlasti sa dvije strane međusobno optuživale za njihovo ubistvo. Na kraju je Vojska Republike Srpske naredila zatvorenicima da izvuku tijela.

Kantonalni sud u Sarajevu nedavno je osudio Veljka Papića, ratnog komandanta Treće čete Prvog bataljona Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, da je izdavao naređenja kojima su nesrpski civili prisiljavani na vršenje teških radova i dovođeni u životno opasne situacije na prvim linijama opkoljenog Sarajeva tokom rata.

U presudi se također navodi da je Papić naredio četvorici civila, pripadnika radnog voda, da uklone tijela Boška i Admire, prijeteći da će im poubijati porodice ako pokušaju pobjeći.

Članovi porodica Boška i Admire željeli su da se tijela njihove djece ukopaju u Sarajevu, ali srpske vlasti to nisu dozvolile. Pokopani su jedno do drugog na groblju u Istočnom Sarajevu pod srpskom kontrolom.

“Čak i sada, u mislima ih mogu vidjeti kako grle jedno drugo”, kazala je Rada Brkić na kraju filma “Romeo i Julija u Sarajevu”.

“Još uvijek ne mogu prihvatiti stvarnost da njih dvoje više nema. Obećali su da će se vratiti. Kada sam ispraćala Admiru, rekla sam: ‘Mama će brojati dane do tvog povratka.’ I ja još uvijek brojim dane, jedan po jedan, ali znam da tome nema kraja”, zaključuje Nedreta Ismić.

Admirin otac Zijad Ismić zarekao se da će tražiti pravdu.

“Provešću ostatak života da se ubice Boška i Admire dovedu pred sud i kazne po zasluzi”, poručio je on.

Nažalost, nije dočekao da vidi ubice svoje kćerke i njenog momka pred sudom. Niko još uvijek nije smatran odgovornim za njihovu smrt.

‘Bila je to najveća ljubavna priča’


Naselje Kovačići u Sarajevu nadomak Vrbanja mosta u martu 1996. godine. Foto: Stacey Wyzkowski

“Mješoviti brakovi na Balkanu još uvijek tabu tema” naslov je studije koju je u martu 2020. godine objavio Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije na osnovu istraživanja obavljenog u Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji.

Istraživanje je pokazalo da i dalje ima mnogo brakova između pripadnika različitih etničkih i religijskih grupa u BiH, ali su te zajednice veoma stigmatizirane.

“U urbanim područjima brakovi između pripadnika različitih etničkih ili religijskih grupa nisu neuobičajeni, dok je u malim ruralnim sredinama postojao strah od javnog iznošenja mišljenja, pogleda i iskustava o toj temi, zbog nepostojanja takvih brakova ili apsolutnog odbijanja da se o toj temi govori”, analizira se u studiji.

Sociolog Slavo Kukić ističe da je Bosna i Hercegovina nekada bila poznata kao primjer života u različitosti, te bi priča o Bošku i Admiri još uvijek mogla biti inspiracija.

“Danas je priča o Bošku i Admiri melem na ranu za mlade ljude koji svoju ljubav stavljaju na probu zbog stereotipa koje im nameću stariji. A Boško i Admira im kažu, ako volite jedno drugo, ignorišite sve ‘dobronamjerne savjete’ da je vaša ljubav nemoguća i da se morate vratiti svojim ‘korijenima’, svojoj vjeri i svojoj naciji, i u njoj tražiti svoju sreću”, konstatuje Kukić.

Fotograf Mark H. Milstein i Zoran Stevanović, producent Reuters televizije tokom rata u BiH i koproducent dokumentarnog filma “Romeo i Julija u Sarajevu”, nisu mogli ni pomisliti da će ova priča poprimiti dublji smisao.

“Svi su mogli prepoznati nešto iz ljubavi ovo dvoje mladih ljudi koji bili spremni da sve riskiraju da bi bili zajedno. Njihova smrt simbolizira snagu ljubavi u očaju, beznađu i nesreći”, precizira Milstein.

“Tragično, niko nikad neće biti procesuiran za njihovu smrt. Neko zna ko je kriv”, naglašava on.

“Bila je to najveća ljubavna priča, iako tragična, koja na tako mnogo nivoa govori o brutalnosti, tragediji i strahotama rata u BiH”, ocjenjuje Stevanović.

Dvadeset osam godina kasnije, Žaneta Orešković i Alma Vejzović i dalje pamte svoje prijatelje i nikada ih neće zaboraviti.

“Rat sam provela u Sarajevu. O smrti svojih školskih drugova sam saznala čitajući članak u tada rijetko dostupnim novinama Oslobođenje. Bila sam u potpunom šoku i nisam mogla vjerovati”, sjeća se Vejzović.

“Ta me tuga preplavi čak i danas kada ih neko spomene.”

“Bilo mi je teško da čujem o njihovoj smrti. Životi su im se završili na tako tužan način. Bili su potpuno neopterećeni religijom i nije ih bilo briga za nečije ime ili koje je vjere neko bio”, govori Orešković sa divljenjem.

Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, posmrtni ostaci Boška i Admire premješteni su na groblje “Lav” u Sarajevu.

Kurt Schork je ubijen u zasjedi 2000. godine, dok je bio na zadatku za Reuters u Sijera Leoneu. Želio je da pola njegovog pepela bude pokopano pored njegove majke u Washingtonu. Ostatak sada počiva pored Boška i Admire.

Nikoleta Milašević-Dobrača