Feđino ime, za razliku od ostalih 12, ne navodi se u haškim dokumentima, a njegova majka Jadranka Husković i članovi porodica nestalih i ubijenih vojnika iz “Vranice” kažu da je razlog tome što ga nema na snimku emitovanom u emisiji “Slikom na sliku” a zabilježenom nakon što je HVO zauzeo zgradu.

“Nije prikazan na snimku, ali s obzirom da je bio dežurni tu, da imaju svjedoci koji su potvrdili da je bio dežurni, zato se on vodi s njima”, pojašnjava Jadranka Husković.

Prema njenim riječima, Feđa je studirao u Sarajevu, gdje ga je dočekao rat i gdje se priključio Armiji BiH, da bi u novembru 1992. preko aerodromske piste i planine Igman došao kući u Mostar. U Mostaru je također bio pripadnik ABiH.

“Ručali smo skupa 8. maja 1993. i navečer je otišao na dežuru, da zamijeni svog školskog kolegu, i ostao je do 9. maja. Taj mali Nedim se vratio kući, a moj Feđa je ostao, zatekla ga je ta sudbina kao ostale”, opisuje Jadranka zadnji susret sa sinom.

Jadranka i njen suprug, koji je u međuvremenu preminuo, godinama su tražili informacije o Feđi. Obraćali su se, kaže, ombudsmanu za ljudska prava, razgovarali s Jadrankom Prlićem, Nevenom Tomićem, Safetom Oručevićem, ali uzalud. Suprug je, kako kaže, nudio i novac za informaciju, ali ih niko nikada nije kontaktirao.

“Kad su rekli da su pronašli tijela u Rimskom bunaru, tad sam prvi put rekla: ‘Daj, Bože, da je i moj Feđa tu, da se i ja više smirim, da ga nađem i da ga zakopam.’ To je jako bilo teško podnijeti. Do tog momenta sam gajila nadu da je on negdje, da ga je neko sklonio, da mu je neko pomogao”, priča Jadranka.

Posmrtni ostaci deset pripadnika ABiH pronađeni su 14 godina kasnije na lokaciji Rimski bunar kod Mostara, ali za tijelima Huskovića te Šefika Pobrića i Hasana Balića još uvijek se traga.

Čak su i grobna mjesta njih trojice u mostarskim Šehtilucima ostavljena prazna, uz podignuta spomen-obilježja gdje su sahranjeni ostali vojnici odvedeni iz “Vranice” – Alija Čamo, Senad Čehić, Dževad Čolić, Mimo Grizović, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava i Nazif Šarančić.

U haškoj presudi Jadranku Prliću i ostalima je navedeno da je stambeni kompleks “Vranica” u zapadnom Mostaru 9. maja 1993. bio na udaru HVO-a, da su se civili i vojnici predali dan kasnije. U istoj presudi se navodi da je dio vojnika nakon predaje bio zatočen u prostorijama Mašinskog fakulteta, “gdje su bili žrtve brutalnog premlaćivanja”, na mjestu gdje je bila stacionirana 3. bojna Vojne policije na čelu sa zapovjednikom Željkom Džidićem.

“Vijeće se uvjerilo da su, tokom noći između 10. i 11. maja 1993., vojnici HVO-a ubili Aliju Čama, Senada Čehića, Dževada Čolića, Mimu Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penavu i Nazifa Šarančića dok su bili zatočeni na Mašinskom fakultetu”, stoji u presudi, uz dodatak da tijela ostalih do objave presude nisu pronađena.

Haški tribunal je u novembru 2017. osudio Prlića i petoricu drugih visokih zvaničnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB) na ukupno 111 godina zatvora za zločine počinjene nad Bošnjacima.

Iza jednog od nestalih ostalo novorođenče

Semir Pobrić. Foto: BIRN BiH

Među nestalim iz “Vranice” koji nikada nisu pronađeni jeste i Šefik Pobrić, a njegov brat Semir se prisjeća da ga je zadnji put vidio 5. maja 1993., kada mu je nešto donio. Iza Šefika je, prema riječima njegovog brata, ostala beba, koja je u maju 1993. bila stara mjesec i po dana.

“Znao sam odmah da je zarobljen, imali smo informacije. Čak smo i vidjeli da gori taj objekat, jer mi smo stanovali u Zaliku, a on je stanovao u Omladinskoj ulici, na desnoj strani. Možda mjesec dana prije toga, nije smio doći u svoj stan, djetetu i ženi”, kaže Semir Pobrić.

Roditelji su, prema njegovim riječima, godinama tražili tijela nestalih, a njegova majka to nije podnijela, te je oboljela i umrla tražeći sina.

Pobrićima, kako kaže Semir, niko nikada nije nudio bilo kakvu pomoć, osim što je njegovoj majci – kojoj je osim nestalog sina, suprug poginuo kao pripadnik Armije BiH – nuđen, dok je bila živa, kolektivni smještaj u Salakovcu, i to je jedino, dodaje on, što je uradila vlast.

Novac im niko nije tražio za informacije o Šefiku, a Semir kaže da bi novac navjerovatnije bio nađen da ga je bilo ko tražio.

Na lokalitetu Rimski bunar u maju 2007. kod Mostara nađeno je tijelo Dževada Čolića, koji se predao u “Vranici”. Njegova sestra Zejna Čolić kaže da su od 2004. porodici nuđene informacije o grobnici od osobe hrvatske nacionalnosti koja na početku nije tražila ništa, ali kasnije jeste od Zejne da svjedoči u njegovu korist jer je učestvovao u nekom ranjavanju, što je ona odbila jer joj nije bio poznat taj slučaj.

“On je negdje do 2007. tako uvijek zvao, čak sam se ja i sastala s njim. On je nacrtao lokaciju na Gorancima, kao da je tu grobnica. Međutim, na tom mjestu je pronađeno oružje, a grobnica je niže bila”, rekla je Zejna Čolić.

Brata Dževada je Zejna zadnji put vidjela 5. maja 1993., kada mu je prala uniformu kod rodice u stanu. Znala je, nastavlja, da je Dževad bio u “Vranici” kada je došlo do napada. Svakodnevno je, priča, išla u “Crveni križ” i tražila informacije, gdje je od poznanice, koja je informacije dobila od vojnog policajca, čula da su zarobljeni odvedeni na Mašinski fakultet.

“Međutim, neki civil je bio prisutan – ne znam kako se zove – i on kaže: ‘Niko nije zarobljen, oni su svi likvidirani.’ I tek je onda bilo ‘Slikom na sliku’ i tek sam tada vidjela Dževada na snimku”, navodi Zejna Čolić.

Dževad Čolić je, prema riječima njegove sestre, vanredno studirao u Bihaću i radio u Mostaru, bio je pripadnik Vojne policije HVO-a, koju je napustio kada je odbio da s jedinicom ide u Prozor, te je prešao u komandni vod 4. korpusa ABiH.

Nepunih mjesec dana nakon napada na “Vranicu”, zarobljavanja i ubistva, Dževad bi napunio 23 godine.

Maratonski postupak za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

Zejna Čolić. Foto: BIRN BiH

Mati Aničiću, Erhardu Pozniću i Ivanu Škutoru, optuženima u predmetu “Vranica”, 2000. godine je u Kantonalnom sudu u Mostaru počelo suđenje za ratni zločin nad zarobljenim pripadnicima ABiH. Nakon skoro 20 godina, predmet je okončan oslobađajućom presudom.

Tri puta je Vrhovni sud Federacije BiH ukidao oslobađajuću presudu mostarskog Kantonalnog suda i predmet vraćao na ponovno suđenje, da bi četvrti put potvrdio oslobađajući dio presude za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Aničić i Poznić su oslobođeni optužbe za nečovječno postupanje prema civilima u prostorijama Mašinskog fakulteta.

Optužnica je teretila Aničića i Poznića u svojstvu pripadnika Vojne policije u Mašinskom fakultetu, a Škutora na dužnosti u Sigurnosno-informativnoj službi (SIS). S njima je ranije bio optužen i Željko Džidić, ali je postupak u odnosu na njega razdvojen kada je postao nedostupan pravosuđu u BiH.

Članovi porodica ubijenih i nestalih koji su pratili suđenje, postupak ocjenjuju tragičnim.

Azra Penava, predstavnica Odbora roditelja pripadnika ABiH “Vranica” Mostar, kaže da je od oštećenih tražena saglasnost da se postupak protiv Džidića vodi u Hrvatskoj, ali da je porodice nisu dale, te su ranije pisali pritužbe na nerad i nerješavanje predmeta Visokom sudskom tužilačkom vijeću (VSTV) nakon što je Vrhovni sud FBiH po treći put vratio predmet Kantonalnom sudu Mostar na rješavanje.

“VSTV je nakon godinu dana odgovorio da su objektivni, a ne subjektivni razlozi nepostupanja po predmetu”, dodaje Penava.

Rezultat djelovanja oštećenih, kako kaže, jeste dolazak tadašnjeg glavnog haškog tužioca Sergea Brammertza u Mostar, da bi predmet 2015. bio prebačen Tužilaštvu BiH i angažovana je Federalna uprava policije (FUP) na istrazi ubistava zarobljenih vojnika iz Komande 4. korpusa u slučaju poznatom kao “Vranica”, nakon čega su se saslušavali svjedoci.

Članovi porodica su poslije toga, odnosno 2019. održali sastanak i s glavnom tužiteljicom Tužilaštva BiH i tada im je rečeno da je “istraga u toku”.

“Pet godina nemamo nikakvih informacija osim da je istraga u toku”, naglašava Penava i dodaje da je ovaj predmet iz Haškog tužilaštva upućen 1998. nadležnom sudu na rješavanje.

Iz Tužilaštva BiH nije odgovoreno na upit BIRN-a BiH o predmetu “Vranica”.

Članovi porodica kažu da je žalosno što su roditelji, i dok nisu bila pronađena tijela deset vojnika, bili inicijatori svega, te da se država morala više uključiti.

Semir Pobrić kaže da se nada kako će pronaći makar jednu kost brata i spustiti je u zemlju jer prazan mezar, prema njegovim riječima, ni na šta ne liči, dok Jadranka Husković navodi da je najžalosnije što godinama nema nikakvih informacija.

“Molim sve one koji znaju nešto da kažu, da oslobode malo sebe. Stari smo mi više, roditelji umiru, rodbina umire. Ti ljudi, tad su bili momci, sad su ljudi, pa nek se malo rasterete, a i nama da pomognu da nađemo svoju djecu i da ih dostojno zakopamo”, poručuje Husković na kraju.