Purić i ostali: U akciju išli nakon puštanja iz pritvora

Sud BiH. Izvor: BIRN BiH

Raško Haskić kazao je da je bio u pritvoru sa optuženim Almirom Sarajlićem, te Sadikom i Šaćirom Omanovićem, jer su “navodno” preveli neke Hrvate preko linije.

Svjedok je rekao da oni to nisu učinili, negirajući da je u istrazi kazao da su bili u pritvoru zbog pokušaja prevođenja Hrvata i da im je ponuđeno da učestvuju u akciji u zamjenu za puštenje iz pritvora.

Haskić je potvrdio da im je neko ponudio da idu u akciju, ali da ne zna ko. U iskazu koji mu je predočio tužilac Ivan Matešić navodi se da su išli kod optuženog Nijaza Sivre.

“Ja uopšte nisam dao tu izjavu. Vadili ste mi slike i pitali koje sam ja pobio”, odgovorio je svjedok.

Haskiću je rečeno da je tu izjavu dao u okviru istrage koja je vođena u decembru 1993. godine, na šta je svjedok kazao da se ne sjeća.

Rekao je da su u akciju krenuli rano ujutro i da je bila magla, te da je ranjen u nogu i da je krvario.

Ispričao je kako su mu Sarajlić i još neki pritekli u pomoć i iznijeli ga. Sjeća se da ga je Sarajlić šamarao jer je gubio svijest, te da je bio s njim kada su ga odveli do stacionara u Počulicama.

Tužilac Matešić ga je podsjetio da je u istrazi kazao da je izgubio svijest i da ne zna ko ga je iznio, na šta je Haskić ostao pri stavu da ga je do Počulica odveo Sarajlić i da ga je šamarao i polijevao vodom.

Na pitanja Odbrana, svjedok je odgovorio da nije vođen postupak protiv njih nakon što su izašli iz pritvora.

Sarajlić, Omanovići i Sivro su sa Ibrahimom Purićem, Ibrahimom Tarahijom, Rušitom Nurkovićem i Kasimom Kavazovićem optuženi za ubistva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 22. decembra 1993. godine.

Prema optužnici, Purić je bio komandant 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tarahija komandant Trećeg bataljona ove jedinice, Sivro i Nurković pomoćnici komandanta, a ostala četvorica pripadnici ove brigade.

Svjedok Jasmin Ganić, koji je bio pomoćnik načelnika Štaba za operativno-nastavne poslove 325. brigade, kazao je da je za vrijeme akcije bio na isturenom komandnom mjestu na Šljivčici. Glavna zamisao akcije, kako je naveo, bila je povezivanje sa Starim Vitezom.

On je rekao da su postojale veze i da misli da su bile žičane. Prema njegovim riječima, borbena dejstva trajala su do deset ili jedanaest sati, a on se, između pola dva i dva sata, spustio do kuće Džeme Sarajlića, gdje je bio prednji kraj njihove odbrane.

Ganić je kazao da je tu vidio tijela vojnika HVO-a i da je mislio da su ona prikupljena prilikom asanacije terena. Rekao je da nije čudno da se tijela prikupljaju tako brzo nakon akcije.

Svjedok je izjavio da mu nije djelovalo da su ti ljudi bili strijeljani, nego da su poginuli i prikupljeni s terena.

On je kazao da je poslije na lokalitetu Crvena zemlja takođe vidio tijela.

Marko Maros je posvjedočio da je njegov brat Dragan stradao u napadu 22. decembra. On je rekao da je zapucalo rano ujutro i da je on odveo žene i djecu u školu, a da je, kad se vratio, čuo da ima zarobljenih. Dodao je da su neki ljudi vidjeli kada su odvedeni, a da se jedan momak uspio spasiti.

Maros je kazao da je nakon 42 dana bila razmjena tijela, ali da njegovog brata nije bilo. Naveo je da je on dovezen u drugoj turi i da je njegovo tijelo nađeno u snijegu ispod kuća kod linije u Šafradinima.

“To mi je bilo olakšanje, jer njegovo tijelo nije bilo izmasakrirano kao kod ovih ostalih”, rekao je Maros.

On je naveo da su u ovom napadu poginule i dvije žene.

Braniteljica Lejla Čović prigovorila je na relevantnost saslušanja ovog svjedoka, jer njegov brat nije oštećeni u optužnici.

Suđenje se nastavlja 19. februara.