Ipak, sarajevska Kantonalna vlada iskazala je podršku ovogodišnjoj povorci, a premijer Mario Nenadić kazao je kako žele poboljšati ljudska prava za sve građane.

Međutim, organizatori povorke kažu da se i dalje suočavaju sa dodatnim preprekama, kao što su stroge mjere sigurnosti koje se inače ne nameću drugim “visokorizičnim” okupljanjima.

Organizatori su planirali održati povorku poštujući trenutna ograničenja za javna okupljanja, uključujući i zabranu okupljanja više od 100 ljudi na otvorenom.

Prošle je godine u septembru oko 3.000 aktivista, simpatizera i saveznika iz BiH i regije prošetalo kroz centar Sarajeva pod strogim mjerama sigurnosti na prvom takvom događaju održanom u BiH.

Sarajevo je sada postalo regionalno žarište COVID-19, nakon skoka broja zaraženih tokom zadnja dva mjeseca, sa desetinama, a ponekad i do stotinu novih slučajeva dnevno.

Zdravstvena situacija primorala je Sarajevo Film Festival, najvažnije godišnje kulturno događanje u glavnom gradu, da se u ovogodišnjem izdanju koje počinje 14. augusta potpuno prebaci u online format.

“Simptomatično je da se pod izgovorom sigurnosti ili pandemijskih mjera zabranjuju okupljanja sa LGBTIQ prefiksom. To je podsjetnik na sve one druge izgovore kada smo odbijani iz ovog ili onog razloga”, rekao je Mirza Halilčević, suorganizator webinara za kolege članove odbora Povorke ponosa koji je uživo prenošen na njihovoj Facebook stranici ove sedmice.

“Kada se nađete u situaciji sa sličnim obrascem, gdje ste već doživjeli da vaša okupljanja ili zahtjevi budu odbijeni, to zahtijeva dublje istraživanje i propitivanje razloga – da li smo odgodili povorku jer je ona postala sigurnosno pitanje, ili je to bio samo još jedan homofobni izazov koji trebamo prevazići? Ja vjerujem da je u pitanju oboje”, kazao je Halilčević.

Imam oštro podsjetio na netrpeljivost javnosti

Uz odgađanje povorke za neko bolje vrijeme, Halilčević i njegove kolege aktivisti kažu da će sada raditi na objavi online sadržaja na prvobitno planirani datum povorke, a koji će se fokusirati na pitanja i probleme te zajednice, ali i one koji utiču na druge marginalizirane grupe čije je pravo na slobodu i javno okupljanje organičeno.

“Za sve nas ovo je nova situacija i izazov, ali važno je naći nove obrasce naše borbe i jasno navesti naše probleme u bosanskohercegovačkom društvu, a to je razlog za organizaciju takvog protesta. Svi ti problemi su se povećali tokom pandemije, kada smo se morali zatvoriti unutar četiri zida iz kojih želimo pobjeći”, izjavila je suorganizatorica webinara Povorke ponosa Dajana Bakić.

Samo nekoliko sati nakon što su 6. augusta objavili da otkazuju povorku “u znak solidarnosti sa svim žrtvama pandemije i nemara političkog sistema”, aktiviste su grubo podsjetili na animozitet koji prema njima osjeća dio društva.

Kontroverzni sarajevski imam zahvalio je Bogu i koronavirusu na otkazivanju povorke u svojoj objavi na Facebooku, gdje ima na desetine hiljada pratitelja, što nije izazvalo skoro nikakvu reakciju javnosti osim od strane nekolicine istaknutih pojedinaca.

U početku zvanična Islamska zajednica BiH nije imala komentar na izjave Muhameda Velića, a njen je glasnogovornik kazao za BIRN da oni ne regulišu rad imama toliko strogo. Samo nekoliko dana kasnije to vjersko tijelo se distanciralo od tog vjerskog službenika, tvrdeći da njegovi stavovi ne odražavaju i njihov stav.

Lejla Huremović, još jedna članica Organizacionog odbora Povorke ponosa, navela je da Islamska zajednica barem nije koristila govor mržnje u vezi sa njenom zajednicom. Prošle godine, pozvala je muslimanske vjernike da ne koriste govor mržnje i da ne pozivaju na nasilje u trenutku održavanja nekoliko protesta organiziranih od strane protivnika povorke prije i tokom same povorke.

“To je stvarno bila velika stvar, jer u zadnjih 10 ili 15 godina, kako su se parade [ponosa] održavale širom regije, neke su vođe širile jezik mržnje”, kaže za BIRN 33-godišnja Huremović, koja radi za američku organizaciju za razvoj medija “Internews”. “Ovo je pozitivan primjer… ali čini se da je problem na nižim nivoima – i onda imamo slučajeve kao što je Velićev”, dodaje ona.

Ona je kazala da su mnogi pripadnici njene zajednice pronašli način da pomire svoje vjerske i seksualne identitete, dok su neki imami i drugi vjerski službenici “otvoreniji da religiju tumače na različit način i prihvataju da smo svi božija djeca.

“Nažalost, to su samo pojedinci, a problem je… kada vjerske zajednice ne izađu u javnost sa tako jasnim stavovima”, rekla je Huremović u videorazgovoru sa BIRN-om i još dvoje aktivista.

Ohrabreni potezima u Crnoj Gori

Pandemija koronavirusa, uz zatvaranje i druga ograničenja kretanja i društvena ograničenja, posebno je teška za pripadnike LGBT zajednice u BiH, kaže Darko Pandurević iz Sarajevskog otvorenog centra, nevladine organizacije koja se bori za prava LGBT populacije i žena.

On navodi porast slučajeva verbalnog, psihološkog i fizičkog nasilja, često od strane roditelja, kao i gubitak posla i nedostatak kontakta i podrške od zajednice kao neke od glavnih problema.

“Zdravstvena situacija je posebno alarmantna za transosobe, koje često trebaju posebne medicinske usluge i terapije do kojih je skoro nemoguće doći čak i u normalnim uvjetima, i često zavise od putovanja van BiH.

“Jasno je koliko je snažan dodatni pritisak i problemi uzrokovani pandemijom COVID-19, kada su putovanja strogo ograničena i veoma teška”, napisao je Pandurević u odgovoru BIRN-u putem e-maila.

“Pored trenutnih poteškoća, također smo mapirali i strah od toga šta budućnost nosi LGBTIQ+ osobama, imajući u vidu prvenstveno političke i ekonomske uslove, koji ukazuju na to da će u nadolazećem periodu prava i status manjina biti još teži”, dodaje Pandurević.

On je kazao da je teško ilustrirati situaciju statističkim podacima jer se čak i u normalnim situacijama pripadnici te zajednice ustručavaju da istupe i izlože se mogućoj stigmatizaciji od strane njihovih porodica i javnosti.

Prema riječima Pandurevića, pandemija je također zamrznula aktivnosti radne grupe Vlade Federacije BiH, koja je formirana netom prije pojave virusa sa zadatkom da pripremi zakonske propise za legalizaciju istospolnih partnerstava. Ona je održala samo jedan sastanak u februaru.

“U kontaktu smo sa članovima radne grupe i pokušat ćemo da nastavimo rad na ovom pitanju što je prije moguće, u skladu sa situacijom u kojoj se nalazimo”, kazao je on, dodajući da dok je Federacija napravila prvi korak, neki pozitivni znaci su također dolazili i iz Republike Srpske.

“Priča o istospolnim partnerstvima je barem započela, i postala je dio javnog diskursa. Vidljiva je također i neka međuentitetska saradnja; postoji volja od strane institucija Federacije i RS-a da rade zajedno na jednakosti LGBTI osoba”, kaže on.

U međuvremenu se, prema riječima Pandurevića, LGBT zajednica u BiH osjećala ohrabrenom činjenicom da je u Crnoj Gori usvojena legislativa za legalizaciju istospolnih partnerstava, čime je ona postala prva zemlja u uglavnom konzervativnoj regiji koja nije članica Evropske unije koja je to uradila, i to nakon tri ranija pokušaja tokom šest godina.

“Ovo bi mogao biti jasan i pozitivan primjer za Bosnu i Hercegovinu, da je usvajanje takvog zakona moguće čak i u društvima gdje dominiraju tradicionalne vrijednosti”, dodaje on.

Znaci rastuće tolerancije

Svaki dan bez donošenja legislative o istospolnim partnerstvima otežava stvari za LGBT zajednicu, kaže 23-godišnji Amar Ćatović, diplomirani pravnik iz Tuzle.

“Nemate pravo na proširenu zdravstvenu i socijalnu sigurnost, a ako moj partner umire u bolnici, ne mogu ga posjetiti jer nismo ‘porodica’”, kazao je Ćatović u videorazgovoru sa BIRN-om i kolegama aktivistima i članovima Organizacionog odbora Povorke ponosa.

“Najvažnija promjena tiče se običnih ljudi koji trebaju postati svjesni da LGBT osobe također plaćaju porez i imaju račune koje trebaju platiti”, dodaje Ćatović.

Ipak, kako je kazao, bio je ohrabren svojim iskustvom pripravika u opštinskom sudu gdje je bio primoran slušati neumjesne komentare i šale i neodobravajući govor tijela nekih od njegovih kolega.

“Predsjednik suda mi je rekao da podnesem krivičnu prijavu protiv svake osobe koja to radi. Pitao me je kako se osjećam i da li se osjećam diskriminirano. Bukvalno je proveo sat i po razgovarajući sa mnom”, prisjeća se on.

Bisera Hodžić, još jedna aktivistica LGBT-a i Povorke ponosa koja je razgovarala sa BIRN-om putem videoveze, kazala je da je nedostatak podrške od strane državnih institucija najvažniji problem ove zajednice.

“Kada govorimo o govoru mržnje i diskriminaciji koju sam pretrpjela online, nije mi data nikakva podrška, niti su kažnjeni ljudi koji su to radili. Država nam ne daje skoro nikakvu podršku”, rekla je ona.

Ali ova 23-godišnja studentica književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu kaže da se smatra sretnom u uporedbi s iskustvima drugih ljudi.

Nije imala nikakve veće probleme nakon što se izjasnila pred svojim roditeljima i prijateljima prije osam godina dok je kao tinejdžerka živjela u Jajcu.

“Mislim da je manje-više cijeli grad znao za to, ali ljudi ili nisu obraćali pažnju ili ih nije bilo briga”, kazala je ona.

Hodžić je rekla da se nedavno vratila u Jajce i testirala nivo tolerancije trčeći kroz grad sa zastavom u duginim bojama, koja je simbol pokreta za prava lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih, transrodnih i queer osoba, te seksualnih manjina.

“Trčala sam na nekoliko lokacija u gradu i ljudi su to vidjeli – ali niko nije reagovao, niti me ružno pogledao”, kaže Hodžić.