Reportaža

Kako je srebrenička porodica dobila privremeni dom nakon genocida

Sabina Hodžić-Mehmedović ispred kuće u kojoj je živjela nakon prognanstva iz Srebrenice. Izvor: BIRN BiH

Kako je srebrenička porodica dobila privremeni dom nakon genocida

13. Jula 2020.14:33
13. Jula 2020.14:33
Sabina Hodžić-Mehmedović je kao devetogodišnjakinja preživjela genocid u Srebrenici. Nakon traumatičnog rastanka s ocem 10. jula 1995. godine i neizvjesnog putovanja, ona i njena majka i sestre uspjele su pronaći dom u Srebreniku, u kući porodice koju ranije nisu poznavale. Ona za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kaže da će zauvijek ostati zahvalna na miru i sigurnosti Nailu Joldiću koji je njenoj porodici ustupio svoju kuću. Uoči 25. godišnjice genocida u Srebrenici, Sabina se prvi put, nakon više od dvije decenije, vratila u kuću u kojoj je dvije godine čekala vijesti o ocu koji je ubijen u genocidu.

“Došao je jedan čovjek i traktorom nas odvezao u selo Lušnica i tu smo dobili ključeve od porodične kuće gospodina i velikog čovjeka Naila Joldića, gdje smo se mi konačno skrasili i našli krov nad glavom u toj kući”, prisjeća se Sabina Hodžić-Mehmedović.

U toj kući, zajedno sa nenom, majkom i dvije mlađe sestre je provela dvije godine života. One tada nisu upoznale Naila jer on zbog povrede koju je imao na poslu nije dolazio u svoje rodno mjesto.

On za BIRN BiH kaže da se nije dvoumio kada je u Sloveniji saznao da izbjeglicama iz Srebrenice treba dom.

“Tamo su nas obavijestili da trebaju da dođu ovdje [Srebrenik] izbjeglice. Pitali su me da li bismo dozvolili da dođu ovdje u kuću. Rekao sam: ‘Može, neka dođu, moramo narod spasiti nekako. Moramo se suosjećati. Kako bi bilo da mi ostanemo bez ičega?’”, govori Joldić.

On objašnjava da je silom prilika morao otići iz BiH zbog posla i da je u Sloveniji radio više od 30 godina. Kada je čuo šta se desilo sa ljudima u BiH tokom rata, kaže da nije mogao ostati ravnodušan.

“Moje je ostalo bar, oni nisu imali ništa, sve im je uništeno, rastjerano, prijetili im za život i smrt”, govori on.

Od kada je odselila iz kuće Naila Joldića 1997. godine, Sabina više nije dolazila u ovo mjesto. Ponovni dolazak u ovu kuću, više od 20 godina poslije, za nju je bio emotivan i nostalgičan.

Jednako tako sjeća se upoznavanja sa Nailom, kada ih je on odlučio potražiti 1998. godine, kada je došao u BiH.

“Došla sam iz škole, a mama je rekla: ‘Hajde požuri, došao nam je neko.’ Kad mi prije kažu da je neko došao, mene prvo asocira da mi je došao otac i to je rečenica koje se i danas plašim. Znam da nije onaj koga očekujem… Mama je rekla: ‘Došao nam je Nail, došao je čovjek kod kojeg smo živjeli u kući.’ Ja sam prvi put zagrlila tog čovjeka i zahvalila mu se što nam je pružio mir i spokoj tako što smo živjele u njegovoj kući”, prisjeća se Sabina.

Ona i njena porodica bili su jedni od mnogih koji su smještaj pronašli kod drugih porodica nakon genocida u Srebrenici.

Prema procjenama koje su korištene i u dokaznim postupcima pred Haškim tribunalom, u zaštićenoj enklavi Srebrenice i Žepe bilo je i do 60.000 stanovnika.

Haškim presudama dokazano je da je, u danima nakon napada snaga vojske i policije Republike Srpske 11. jula 1995. godine, počinjen genocid u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka, a više od 40.000 žena, djece i starijih je protjerano.

Kolonama autobusa žene, djeca i stariji prebačeni su do Kladnja i okolice. Kasnije su bili smješteni u privremene centre u školama i drugim prostorima širom tuzlanske regije.

Rastanak u Šušnjarima

Kao devetogodišnjakinja, Sabina je 1995. godine bila u kolektivnom centru u Srebrenici, napravljenom za raseljene osobe iz šireg područja Podrinja. Početak jula pamti po teškim trenucima, jer su napadi bili intenzivirani zbog čega su uvijek bili spremni za bijeg.

“Morala sam da spavam u gardarobi, čizmama, ja i moje sestre. Spakovan si kompletan da možeš da bježiš. Ali nisam nikada znala od koga bježim. Ja sam rat zamišljala kao jednog velikog ogromnog čovjeka, velikog stomaka, koji će nas, eto da pojede, i da trebamo pobjeći od njega. Ustvari, možda sam i na najbolji način ga razumjela, jer je mnoge nas pojeo”, prisjetila se ona.

Nakon početka bombardovanja 7. jula, prema njenom sjećanju, dobili su informaciju da se svi skupe u Šušnjarima, gdje su u borovoj šumi proveli dvije noći. Spavala je na lišću, pod otvorenim nebom, ali kaže da je u tim trenucima bila najsretnije dijete na svijetu, jer su svi njeni bili s njom, uključujući i oca, kraj kojeg je posljednji put provela noć.

Uskoro je morala da se razdvoji od oca, kada im je rečeno da žene i djeca moraju krenuti prema Potočarima, prema UN-ovoj bazi, a stariji muškarci i svi koji su punoljetni moraju krenuti prema Tuzli.

“Vjerujte i danas sa 33 godine, ja nikad nisam primila tužniju vijest, da se ja rastanem od svog oca i krenem na jedan put”, prisjeća se ona.

Ruksak koji je imala na leđima otac Sabit joj je skinuo i ostavio pokraj drveta, da joj ne bude težak u putu.

“Ne znam koliko puta sam se toga dana vratila da ga zagrlim, koliko sam puta pala, poderala koljena, koliko mi je krvi u čizme palo i kako sam osjećala tu krv kao da sam nasula vode u svoje čizmice, jer sam se toliko puta vratila svom ocu da se poselamimo, da ga zagrlim. Zadnji put kad sam se vratila on me zagrlio jako i rekao: ‘Sabina, idi sa majkom. Ja ću doći u Tuzlu. Čekam te pred Robnom kućom. Tu ću ti kupiti sve sveske i knjige koje budeš trebala’”, kaže Sabina.

Ali, ona je tada htjela još nečim osigurati da će ponovo vidjeti oca. Drvenog lutka, kojeg joj je on donio tokom rata, jer je 1992. godine ostala bez svojih igračaka, dala mu je kada su se rastajali u Šušnjarima, 10. jula 1995. godine.

“Kao dijete smišljala sam, ako mu budem dala to, to će biti garancija da će doći, pa sam se vratila njemu i rekla sam mu: ‘Babo! Ja ovu lutku ne mogu da nosim. Ove moje “gaće” nemaju džep, a ostavio si mi torbu, stavit ću je u tvoj džep, a ti kad budeš došao, ti ćeš mi je donijeti.’ Popela sam se na prstiće i stavila sam lutkicu u njegov lijevi džep pantalona”, prisjeća se Sabina.

To je bio posljednji put da ga je vidjela živog. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 1997. godine na jednom od područja Cerske. Ona je tada kao djevojčica od 11 godina identifikovala svog oca, jer njena majka to zbog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) nije mogla uraditi.

“Ja sam ušla, svi oni su plakali u komemorativnom centru. Oni su mi napomenuli da su sve stvari koje su nađene ostavljene na istom mjestu, u ruksacima, ako je imao nešto u džepovima da bi porodice lakše mogle porepoznati. Čim sam ušla, ja sam stavila ruku u lijevi džep i izvadila mog malog lutka”, prepričala je Sabina.

Azra Husarić