Nakon osvajanja enklave, kako je utvrđeno pravosnažnim presudama, ubijena su trojica vodećih Bošnjaka u Žepi – predsjednik opštine Mehmed Hajrić, komandant Žepske brigade Avdo Palić i komandant Civilne zaštite Amir Imamović.

Ova ubistva su 2012. godine u prvostepenoj presudi nekadašnjem članu Glavnog štaba VRS-a Zdravku Tolimiru tretirana kao genocid. U toj presudi stoji da je ubistvo Avde Palića, posebno zbog njegovog statusa branioca stanovništva Žepe, trebalo da posluži kao simbol da nema nade za opstanak tog stanovništva u enklavi.

“Uklanjanje njenog civilnog stanovništva, uništenje njihovih domova i džamije i ubijanje trojice najistaknutijih vođa učinjeno s ciljem da se osigura da stanovništvo ove enklave više neće moći da se obnovi. Oni su ubijeni u namjeri da se uništi ovo stanovništvo”, navodi se u prvostepenoj presudi.

Nekoliko godina kasnije, kada je izrečena pravosnažna presuda, zaključeno je da ubistva vodećih Bošnjaka Žepe ipak ne predstavljaju genocid.

Preživjeli iz Žepe 1995. godine, koji su uspjeli da izbjegnu napad snaga vojske i policije Republike Srpske – poput nekadašnjeg pripadnika Žepske brigade Armije BiH Amira Omerspahića – smatraju da je ovim učinjena nepravda Bošnjacima Žepe, posebno zbog činjenice da Tužilaštvo BiH nikada nije preuzelo istrage i optuženja te nije podiglo nijednu optužnicu za zločine u ovom mjestu.

“To meni nikad neće biti jasno da niko neće odgovarati za zločine, jer u Žepi od 1992. su krenula masovna ubistva, nerezonska granatiranja svakoraznim kalibrima, jednostavno ubijali su žene i djecu gdje bi našli u tim sakrivenim mjestima… Ja nikad ne mogu to da shvatim da niko neće odgovarati za te stvari”, kazao je Omerspahić za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Trajne posljedice zločina

Amir Omerspahić. Izvor: BIRN BiH

Napad na Žepu, kako stoji u haškim presudama, počeo je nekoliko dana nakon događaja u Srebrenici.

U prvostepenoj presudi Tolimiru navodi se da se napad na Žepu držao istog obrasca i toka kao i napad na Srebrenicu od samo nekoliko dana ranije, uključujući i neke od istih snaga.

“Stanovništvo bosanskih muslimana iz Žepe u panici, početkom širenja vijesti o prisilnom odvođenju iz Potočara, potražilo je sklonište u brdima iznad Žepe. 13. jula je održan sastanak između VRS-a i predstavnika Ratnog predsjedništva muslimana iz Žepe, na kojem ih je Tolimir obavijestio da je primjena vojne sile od strane VRS-a jedina alternativa evakuaciji stanovništva”, navodi se u prvostepenoj presudi.

U istoj presudi se dodaje da su napadi VRS-a na okolna sela već izazvali uništavanje najmanje 30 domova, ulijevajući dodatni strah u stanovništvo.

“Nakon odbijanja takve evakuacije pod uslovima koje je odredio Tolimir, 14. jula VRS je granatirao centar enklave i zauzeo osmatračka mjesta UNPROFOR-a. U danima koji su uslijedili VRS je vršio prtisak na civile koji su se skrivali u šumi da se vrate u Žepu kako bi mogli da budu odvezeni iz enklave. Nakon neuspjeha drugog sastanaka koji je održan 19. jula, 24. jula su predstavnici bosanskih muslimana primorani da potpišu sporazum o razoružavanju ABiH u enklavi i o evakuaciji civilnog stanovništva. Od 25. do 27. jula, pod direktnom nadležnošću Tolimira koji se nalazio u Žepi tokom cijele operacije, skoro 4.400 žena djece i starijih osoba prisilno je uklonjeno iz enklave Žepa”, navodi se u toj presudi.

Zdravko Tolimir. Izvor: MKSJ

Kao jedan od Bošnjaka koji je u tom periodu bio u Žepi, Omerspahić pamti da je stanovništvo “izbjeglo na planine oko Žepe” prije 25. jula kada su u ovo mjesto ušle snage VRS-a.

“Oni su konstantno zvali na megafon da se vojska preda i da žene i djeca krenu. Žene i djeca su krenuli prema Žepi, počela je njihova evakuacija prema Kladnju”, prisjeća se Omerspahić.

Dodao je da su se srpski vojnici počeli penjati na žepske planine i ucjenjivati pripadnike Armije BiH – “pogine li ijedan njihov vojnik, ubijat će u Žepi autobuse žena i djece”.

“Morali smo se kriti po tim planinama. Drinu sam prešao 1. augusta, a 2. augusta nas je uhapsila vojska Jugoslavije na Zvijezdi planini. Odmah smo shvatili da nismo tu dobrodošli, ubili su tu jednog momka. Pojavili su se vojni policajci sa službenim psima koji su nas natjerali u kolonu dva po dva, ruke iza vrata, glava oborena prema zemlji, konstantno su nas tukli kroz tu šumu dok smo išli, provocirali su: ‘Ilijin dan je danas, moramo pustiti turske krvi’”, prisjetio se Omerspahić.

Dodao je ga je jedan od tih vojnika udario palicom po prstu i prst mu je pukao, a tokom boravaka u Šljivovici dobio je gangrenu ruke, te mu je odstranjen dio palca.

“Osjetio sam bol i kvarenje, ali nisam smio maći ruke iza vrata. Kad smo došli u selo Jagoštica, došla su dva mala vojna kamiona pod ceradom. Natjerali su da uđemo u te kamione, a dan je bio tako paklen, vruć. Ljudi su počeli padati u nesvijest, već je mrak padao, došli smo u Šljivovicu, preuzeo nas je regularni MUP Srbije i tek je tad nastao pakao. Morali smo iz tih baraka prolaziti kroz špalir policije da idemo do druge barake gdje su nas ispitivali. Prolazeći kroz špalir udarali su nas čim su stigli”, prisjetio se on i dodao da su policajci tražili da priznaju zločine koje nisu počinili.

Naglašava da je vladala velika glad i nehigijena.

“Dobili smo uši. Više policajci nisu smjeli da ulaze u te barake zbog toga, ali su tukli vani. Morali smo se krstiti pri izlasku, svi smo imali srpska imena. Jednog dana došli su ti ljekari iz Užica i doktorica mi je rekla da moram hitno u bolnicu. Otišao sam sa policajcem u Užice i tu sam prvi put nakon toliko dana osjetio dobrodošlicu”, kazao je Omerspahić, koji je iz logora izašao tek 29. januara 1996. godine.

Zdravka Tolimira, bivšeg pomoćnika komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), Žalbeno vijeće u Haagu je u aprilu 2015. godine oslobodilo krivice za genocid u Žepi, čime su Žepljaci izgubili svaku nadu da će ikada biti dokazan genocid u ovoj nekadašnjoj zaštićenoj zoni, imajući u vidi činjenicu da Tužilaštvo BiH nije podiglo nijednu optužnicu za zločine u Žepi.

Isključenje Žepe iz priče o genocidu

Advokat Miodrag Stojanović, koji je radio u Haagu i Sarajevu na više predmeta u vezi sa genocidom, smatra da je Tribunal eliminisao priču o Žepi jer je “Srebrenicu imao kao na dlanu”, urađenu na način sa standardima koji zadovoljavaju pojam genocida u smislu konvencije o genocidu, te da zbog toga, kako kaže, nije htio ulaziti u “vrlo rizične argumentacije”.

“Kada podvedete to kao dio progona, uništenje jedne nacionalne skupine, a ovamo stradalo toliko hiljada ljudi, onda bi i Žepa kao priljepak događaja u vezi sa Srebrenicom mogla biti genocid, ali tako bi isto mogli napraviti i neke druge priče koje bi bile pravnički vrlo sumnjive i mislim da je onda Tribunal, prosto da ne bi ušao u taj rizik takve mogućnosti, jednostavno eliminisao priču o Žepi”, govori Stojanović.

Tolimir je konačnom presudom, izrečenom 2015., osuđen na doživotnu kaznu zatvora samo za genocid u Srebrenici 1995. godine. U odnosu na Žepu, osuđen je za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u toku kojeg je izvršen progon Bošnjaka s područja Žepe.

Prema haškim dokumentima DNK analizom utvrđeno je da se posmrtni ostaci Mehmeda Hajrića, Amira Imamovića i Avde Palića nalaze među posmrtnim ostacima devet tijela ekshumiranih 12. novembra 2001. iz jedne grobnice u Vragolovima, nedaleko od Rogatice.

Obdukcijski izvještaji pokazuju da su sva tri tijela imala frakture od projektila, da je smrt bila nasilna i uzrokovana povredama glave ili lobanje.

Upravo ubistva vodećih Bošnjaka Žepe, prema mišljenju jedinog preživjelog člana Ratnog predsjedništva Žepe koji je u julu 1995. godine bio u Sarajevu, Bećira Heljića, pokazuju da je u Žepi počinjen genocid.

“Ja nisam pravnik, a pogotovo ne stručnjak za međunarodno ratno pravo koje definiše kad ubiješ rukovodstvo na čelu jednog naroda ili grupacije onda si izvršio genocidnu radnju, sa te definicije u Žepi je bio genocid jer su ubili komandanta, predsjednika opštine, predsjednika Civilne zaštite, ubili su predstavnike vojne i političke vlasti, sa tog stanovništa, te definicije u Žepi je bio genocid”, kaže Heljić.

Na suđenju Tolimiru svjedočila je Palićeva supruga Esma Palić, koja se 25. jula ukrcala u autobus u posljednjem konvoju koji je tog dana otišao iz Žepe. Ona je 27. aprila 2011. na pitanje sudije zašto Avdo Palić nije ostao sa njom sve dok nisu stigli do teritorije pod kontrolom ABiH već se vratio u Žepu, objasnila da je to bilo pitanje časti i da Avdo Palić nije mogao za sobom ostaviti ljude s kojima je toliko puta prije toga branio Žepu.

Stojanović ističe da je Žepa ključni dio priče o Tolimiru.

“Odgovoran je svakako za Srebrenicu jer su njegovi ljudi bili glavni, linija organa bezbjednosti Beara, Popović, Nikolić”, pojašnjava Stojanavić.

Vujadin Popović, pomoćnik načelnika za bezbjednost u Drinskom korpusu, i Ljubiša Beara, načelnik za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, osuđeni su na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, udruživanje radi vršenja genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja. U istom predmetu je na 35 godina zatvora osuđen je Drago Nikolić, načelnik bezbjednosti u Zvorničkoj brigadi za pomaganje i podržavanje genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja.

Popovića i Bearu je i Prvostepeno vijeće oslobodilo odgovornosti da su učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu prisilnog premještanja stanovništva iz Žepe, zaključivši da presretnuti razgovori nisu dovoljan dokaz za to.

U haškim dokumentima nalaze se upravo ti presretnuti razgovori između Popovića i Radislav Krstića, komandanta Drinskog korpusa, osuđenog na 35 godina za pomaganje i podržavanje genocida počinjenog u Srebrenici.

“Dva presretnuta razgovora od 2. augusta 1995. godine pokazuju da je Krstić dao uputstva Popoviću da ode u Srbiju radi rješavanja pitanja bosanskih muslimana iz Žepe”, navodi se u predmetu Popović i ostali.

U presretnutom razgovoru od 2. augusta 1995. godine, Krstić govori Popoviću: “Hoću da mi vratiš Turke ovamo, je li ti jasno bre? To su naši Turci, čovječe”, a Popović mu odgovara: “Pa MUP ne dozvoljava pristup uopšte”.

Pred Sudom BiH nije bilo suđenja za zločine u Žepi

Sudnica broj 5, Sud Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2020. Izvor: Martino Lombezzi

Iz Suda BiH je potvrđeno da nije vođen nijedan postupak za ratne zločine i genocid za područje Žepe, a prema dostupnim informacijama, Tužilaštvo BiH nije podiglo nijednu optužnicu za zločine na području ove nekadašnje zaštićene zone.

Boris Grubešić, portparol Tužilaštva BiH, kaže da je istraga u toku u više predmeta koji se odnose na ratne zločine u Žepi 1995. i 1992. godine.

“Haški tribunal je 2004. okončao svoje podizanje optužnica i tom činjenicom je faktički izostalo niz onih koji su odgovorni ne samo za Srebrenicu već i za Žepu. Te postupke je trebalo da nastave Tužilaštvo i Sudu BiH. Avdo Palić, komandant jedinice u Žepi je ubijen, pronađeni su njegovi posmrtni ostaci, a nikada niko nije odgovarao za to djelo. Najveća odgovornost je ipak na Tužilaštvu BiH za procesuiranje zločina počinjenih u samoj Žepi”, navodi Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.

Naglašava da su dokumenti iz Haaga na raspolaganju Tužilaštvu BiH.

“Tužilaštvo BiH ima svoga oficira za vezu u Tribunalu, kojem je naravno sva dokumentacija dostupna i sve ono što traže tužioci BiH naravno da mogu dobiti”, navodi Tahirović.

Amir Ahmić, oficir za vezu u Haagu, za BIRN BiH je rekao da su presude Haškog tribunala pune informacija o izvršiocima genocida u BiH.

“Znam da postoji tim u Tužilaštvu BiH za Srebrenicu i za Žepu. Naravno, obiman je to posao, ali ko hoće, može to da radi u svakom slučaju”, kazao je Ahmić.

Omerspahić, koji je preživio zločine u Žepi, još uvijek čeka pravdu. Kako kaže, svakodnevno se nosi sa posljedicama onoga što je preživio.

“Imao sam jedno vrijeme i noćne more, svašta nešto se dešavalo, tri puta sam završavao u hitnoj pomoći zbog tih bolova u prsima… Kasnije smo imali te neke seminare preko neke organizacije. Zahvaljujući njima sam upao u taj neki program i to mi je mnogo pomoglo, ali me guši sad nepravda i neizvjesnost”, zaključuje on.