Reportaža

Godišnjica masakra na dobrinjskom igralištu bez utvrđenih direktnih počinilaca

1. Juna 2020.10:00
Jedanestogodišnji Marko Žižić poginuo je 1. juna 1993. godine, tokom granatiranja improviziranog fudbalskog igrališta na parkiralištu u sarajevskom naselju Dobrinja. Prema haškoj dokumentaciji uz Žižića je tada, prvog dana Kurbanskog bajrama, u granatiranju poginulo još najmanje 11 i ranjena je 101 osoba.

This post is also available in: English (English)


Današnje igralište na Dobrinji u blizi parking na kome je igran fudbalski turnir. Izvor: BIRN BiH

Žižić je bio jedan od oko 200 posjetilaca na igralištu koji su gledali fudbalski turnir.

Za ovaj masakr 27 godina kasnije nije odgovarao nijedan direktni počinilac u BiH, nakon što je Haški tribunal donio presude po komandnoj odgovornosti.

To je “dvadeset i sedam godina suza” za Markovog ujaka i razrednika, Dalibora Balliana, kaže on za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

“Prvi šesti mojoj mami je rođendan i mojoj kćerki rođendan, a dan smrti mog sestrića. Tada se slavi, a tuguje se”, govori Ballian.

U haškoj dokumentaciji iz predmeta protiv Radovana Karadžića i Stanislava Galića je navedeno da se prvog dana juna 1993. godine u organizaciji grupe dobrinjskih boraca Armije Bosne i Hercegovine održavao turnir gdje se okupio veliki broj civila.

U junu 1993. godine rat u Sarajevu je već trajao duže od godinu dana. Ballian se prisjeća da su djeca od početka rata 13 mjeseci bila u zatvorenom.

“To je bilo jedno vrijeme, malo zatišje i djeca su se počela okupljati, igrati nogomet, postala su bezbrižna, zaboravili smo u jednom trenutku u kakvom se okruženju nalazimo”, govori Ballian.

Ballian kaže da je prva granata ispaljena oko 10 sati.

“Potpuna tutnjava, osjetilo se odmah da su jaki kalibri. Taj dan sam bio dežurni u jedinici na trgu gdje smo imali komandu i u jednom trenutku nakon par sekundi od podrhtavanja od granata, na trgu je nastala panika. Trčale su žene, djeca, teško ranjeni, lakše ranjeni”, kazao je Ballian.

On kaže da je znao da su djeca kojoj je predavao na toj utakmici.

“Onda sam krenuo njih tražiti. Između ostalih tu je bio i moj sestrić Marko Žižić mali, kojem sam ujedno bio i razrednik. Trčao sam sa trga na igralište, to je nekih 100 metara, ali taj put se činio kao jedna vječnost, noge od gume, jednostavno ne idu. Onda dolazim ovdje, vidim leševi leže”, navodi Ballian, dok se prisjeća događaja na istom igralištu gdje se desio masakr, gdje se danas nalazi spomenik ubijenoj djeci.

Dodaje da je više ljudi stradalo od druge nego od prve granate.

“Nakon prve granate mnogi su pritrčali ovima koji su stradali da im pomognu i onda, druga granata je bila namijenjena da njih sasiječe, oni su više stradali”, kazao je Ballian.

On se prisjeća da su na igralištu bile izgorene karoserije od automobila.

“Bila je neka karoserija ‘volkswagen’. Na toj karoseriji je sjedio mali od moje sestre kad ga je pogodio geler u arteriju. Njegova sestra, sestrina kćerka je sve to gledala sa sprata. Ona ga je uzela onako krvavog, ubacila u auto, odvezla u bolnicu”, rekao je Billian.

Kasnije je sestrića vidio mrtvog u bolnici. Naglašava da mu je najteže bilo reći sestri da joj sin nije preživio.

“I onda kažu da je to bio legitimni vojni cilj. Ja ne znam da su djeca od 11 godina legitimni vojni cilj, a bilo ih je jako mnogo tu”, govori Billian.


Dalibor Ballian. Izvor: BIRN BiH

U BiH niko nije procesuiran

Karadžić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske (RS), je u martu prošle godine pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone širom BiH, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Jedan od incidenata koji je obuhvaćen optužnicom jeste granatiranje na Dobrinji u junu 1993. godine.

“Vrhovna komanda ABiH istražila je taj incident na zahtjev Predsjedništva BiH i zaključila da je 12 osoba poginulo u incidentu, uključujući sedam pripadnika ABiH, te da je ranjena 101 osoba, od kojih 51 vojnik ABiH. Medicinska dokumentacija kojom Vijeće raspolaže također pokazuje da je u tom incidentu poginulo 12 osoba”, navodi se u Karadžićevoj presudi.

Karadžić je pored ostalih zločina osuđen i za ovaj masakr kao i Stanislav Galić.

“Odluka SRK-a [Sarajevsko-romanijski korpus] da na takav događaj ispali dvije minobacačke granate čija je namjena neutralisanje aktivnosti na širokom području, pokazuje da jedinice SRK-a nisu preduzele mjere opreza u skladu s ratnim pravom. Vijeće se uvjerilo da je ovaj incident primjer neselektivnog otvaranja vatre”, stoji u prvostepenoj presudi Karadžiću, dok su u drugostepenoj odbijene žalbe Odbrane na ove tačke.

U Haagu je utvrđeno da su granate ispaljene sa područja SRK-a. U presudi Karadžiću se navodi da su UNPROFOR, CSB Sarajevo i John Hamill, vojni promatrač UN-a, zaključili da su granate doletjele s položaja SRK-a u južnom dijelu Lukavice.

Prema haškoj dokumentaciji, područje Lukavice bilo je u zoni odgovornosti Prve sarajevske brigade pod komandom Veljka Stojanovića.


Parking na Dobrinji na kome se igrao turnir. Izvor: BIRN BiH

Stojanović, koji živi u Banjoj Luci, u razgovoru za BIRN BiH ranije je potvrdio da je bio komandant ove brigade, ali na temu onoga što se dešavalo kada je on bio komandant nije želio govoriti.

Balističar Berko Zečević koji je u Haagu svjedočio u više postupaka kaže da su granate ispaljene iz kasarne Lukavica.

“Činjenica je da to nije bio vojni cilj bez obzira što su ljudi koji su učestvovali djelimično bili iz oružanih snaga, u tom momentu oni su bili na dopustu, igrali su nogomet, u zoni je bilo mnogo civila i niko nije pucao iz te zone prema kasarni Lukavica”, objašnjava Zečević.

Za masakr na dobrinjskom igralištu u BiH niko nije optužen. U Haagu je za ovaj pored drugih zločina osuđen Stanislav Galić, komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske bosanskih Srba (VRS). Galić je vodio kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja na Sarajevo s osnovnim ciljem širenja terora među civilnim stanovništvom grada.

U presudi Radovanu Karadžiću navodi se da evidencija bolnice na Dobrinji jasno pokazuje da je najmanje 27 žrtava bilo mlađe od 18 godina, uključujući četvero djece koja su umrla uslijed zadobijenih povreda.


Spomenik ubijenoj djeci na Dobrinji. Izvor: BIRN BiH

Najveći broj žrtva tokom rata na Dobrinji

Youssef Hajir, osnivač, direktor i glavni hirurg Dobrinjske ratne bolnice kaže da je masakr koji se desio 1. juna 1993. godine bio sa najviše žrtva tokom rata na Dobrinji.

“To je bio pakao za nas, za bolnicu. Jedna improvizirana mala bolnica da primi toliki broj ljudi. Povrijeđeni su bili svuda po podu. Niste mogli nigdje nogu spustiti, zakoračiti preko da dođete do sobe. To je zaista ogroman broj bio”, govori Hajir.
Među žrtvama je bilo poginule i ranjene djece raznih uzrasta.

“Osobe koje su poginule na licu mjesta odvezene su u mrtvačnicu. Mi smo u roku negdje oko sat i po vremena trijažirali pacijente. Jedan broj smo trijažirali i poslali u bolnicu u grad s jednom ekipom, jer nije se moglo sve uraditi u Dobrinjskoj bolnici. Tako da smo poslali možda 50-ak, 47-50 ljudi u grad. Ostalo smo zbrinjavali i u roku od dva dana smo zbrinuli sve. Nakon dobrog trijaža, nijedan pacijent nije umro zbog zakašnjenja u intervenciji”, kaže Hajir.

Naglasio je da mu je to jedan od najtežih ratnih dana na Dobrinji i naveo da je u tom sarajevskom naselju tokom rata bilo više masakara, ali da nije bio toliki broj žrtva odjednom kao 1. juna 1993. godine.

“Ljudi dolaze, traže oca, brata, svoje članove porodice, a treba raditi sa pacijentima, mali broj ljekara i osoblja, tako da je trebalo izaći kraj sa svim tim. Pa onda rukovodstva općine, odnosno naselja, svijet se skuplja pita za informacije”, govori Hajir.

Tokom rata je u Dobrinjskoj ratnoj bolnici u prosjeku bilo od deset do 15 povrijeđenih, kaže on. Ovoj bolnici, koju je on osnovao, u početku rata je nedostajalo sterilnog materijala i opreme.

“U početku sam ja počeo golim rukama bez rukavica raditi, pa onda sa stomatološkim instrumentima da spasim život, koliko mogu života da spasim. Kasnije smo mi imali, naravno, operacionu salu i materijala i sterilizaciju dobru. Ja nikad nisam pitao pacijenta ko je šta, kako se zove ni odakle je, ni na kojoj je strani, to me ne zanima. Moj zadatak je bio da spasim što više ljudi, bilo kojih”, ističe Hajir.

Albina Sorguč


This post is also available in: English (English)