Markale: Žrtve i svjedoke boli negiranje sudski utvrđenih činjenica

Sead Pešto, koji je pružao pomoć ranjenima, kaže da je 5. februar 1994. godine, dan kada se dogodio masakr, jedan od težih dana u njegovom životu i da ga nikada neće zaboraviti iako on ima i ratno iskustvo kao pripadnik Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) koji je ranjen tri puta.

“Tog dana ja sam bio u gradu i čuo sam granatu koja je ispaljena sa okolnih brda. Za minut-dva čuli su se jauci, došao sam na pijacu Markale i stvarno me zatekao stravičan prizor”, kaže Pešto i dodaje da je taj događaj sanjao nakon rata.

“Baš je bilo mučno. Ja sam u jednom momentu htio podići nekog čovjeka na kamion. U mojim rukama mu je ostao trup, a noge su mu pale na drugu stranu. Čovjek je bio bukvalno prepolovljen”, kaže Pešto.

Pešto, preživjele žrtve ovog zločina i njihove porodice na dan obilježavanja godišnjice posebno teško doživljavaju negiranje sudski utvrđenih činjenica o ovom događaju.

Rad komisija koje pokušavaju utvrditi činjenice koje su već utvrđene sudskim presudama Pešto naziva “običnom farsom”.

“Nakon svih presuda međunarodnih i domaćih sudova, jednostavno bespredmetno je raspravljati”, kaže Pešto.

“Uvijek će se pojaviti neko ko će dati neku lažnu izjavu, kao što je bilo par ljudi iz ruskog UNPROFOR-a, da ne znaju odakle je granata pala”, kaže Pešto.

Prisjetio se da je 5. aprila 1994. godine uvečer gledao kako se televizijski voditelj Risto Đogo smijao dok je vodio dnevnik.

“On je pokazivao plastičnu nogu koja je otkinuta nekome ko je već imao protezu, neko ko je ranjen pa mu je granata otkinula i tu protezu. Fokus kamere je bio na toj protezi i ‘evo vidite, gladaoci, da su to lutke, da je tu ujdurma, da je tu neki eksploziv’”, kaže Pešto, koji je bio svjedok onoga što je granata uradila njegovim sugrađanima.

Za njega su slike koje je vidio toga dana, stvarne i danas.

“Ta pijaca Markale je bilo jedno mjesto okupljanja ljudi na kojoj se radila srednjovjekovna trgovinska robna razmjena. Ljudi su mijenjali konzerve za cigarete, neko je mijenjao cigarete za krompir, jaja…”, kaže Pešto.

Pijaca Markale je tokom najduže opsade jednog grada u modernoj historiji bila mjesto gdje se trgovalo različitim proizvodima do kojih su na razne načine dolazili građani Sarajeva. Za ubistva 68 i ranjavanje 142 građana osuđena je samo jedna osoba – komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića je 2009. Haški tribunal osudio na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.

Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je prvostepeno osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), na doživotni zatvor.

Senida Karović, predsjednica Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, kaže kako se zbog osporavanja postojanja haških presuda Miloševiću i Karadžiću “svaki dan mora govoriti istina”.

“Svaki dan moramo pričati zbog budućih generacija, zbog pokoljenja koja dolaze, zbog historije, na kraju krajeva”, kaže Karović i dodaje da civilne žrtve rata, svjedoke događaja, posebno teško boli preispitivanje sudski utvrđenih činjenica.

“Evo danas su Markale i svako onaj koji se vrati na mjesto da priča o onome što se desilo… to je jako bolno. Kad čujemo da se preispituju sudske presude ratnim zločincima – to je strašno da ljudi prosto ne mogu da prihvate, da je nekom u interesu da se negira ono što je bilo. Sve ono što nije zapisano, kao da se nije ni desilo. Međutim, desile su se presude i ne može ih niko negirati, može ih negirati samo onaj ko se služi lažima”, kaže Karović.

U Sarajevu se danas obilježava 26. godišnjica masakra na pijaci Markale zajedničkom komemorativnom sjednicom Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća i općinskih vijeća te polaganjem cvijeća kod spomen-obilježja na mjestu gdje je granata 5. februara 1994. godine usmrtila 68, a ranila 142 osobe.