Članak

Staklo i krv u tramvaju granatiranom 9. januara 1996. godine

9. Januara 2020.09:54
Bljesak i zastrašujuća eksplozija prve su slike što se jave u sjećanju Sarajlija koji su 9. januara 1996.

This post is also available in: English (English)

godine bili u tramvaju na stanici “Muzeji” kada je na njega ispaljena granata za koju vjeruju da je došla iz pravca Grbavice.

Tokom tog granatiranja – manje od mjesec dana nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma – ubijena je Mirsada Durić i ranjeno 19 građana Sarajeva.

Sarajlija Nihad Sladić s ocem se vraćao iz škole tramvajem, koji je tog dana, nakon dugo vremena, ponovo počeo voziti. Kaže kako je granata pogodila tramvaj kada se zaustavio kod stanice, i on je s ocem uspio istrčati brzo jer je bio blizu vrata.

“Ne pamtim prizor, ali se sjećam vriska i galame. U lijevom uhu mi je odzvanjalo i osjetio sam da mi lijeva strana glave krvari… Prvi put sam doživio paničnu reakciju oca, koji je oduvijek važio za smirenog i staloženog. Kasnije mi je bilo jasno da je to zbog količine krvi na mom rukavu i lijevoj strani glave. Istrčao je na cestu i pokušao zaustaviti vozilo u prolazu”, prisjeća se Sladić i objašnjava da “prolaznicima isprva nije bilo jasno šta se dogodilo pa se nisu zaustavljali”, ali da ga je kasnije jedan sugrađanin prevezao do Hitne pomoći.

Sladić je 1996. imao 15 godina. Kaže da je u Hitnoj zatekao haos. Tek je tamo postao svjestan da mu je cijeli rukav krvav, a da se na odjeći njegovog oca nalaze komadići tkiva. Kako kaže, jedan drugog su smirivali dok mu doktor nije rekao da je “dobro prošao”. Doktor mu je kazao da ima nekoliko sitnih gelera u glavi, kod uha i sljepoočnice, i da su dva izvadili, a da će drugi “isplivati sami”.

Nihad Sladić. Izvor: Privatna arhiva

“Narednih desetak dana nisam mogao razaznati zvukove lijevim uhom. Sve što sam čuo bila je zvonjava. Dvadeset godina kasnije ću saznati da je ‘tinitus’ stručni naziv za stalno zujanje u uhu, koje je posljedica, ali i trajno prisutna uspomena na tu eksploziju 9. januara 1996. godine”, kaže Sladić.

On govori kako je godinu-dvije nakon ranjavanja ostajao bez daha svaki put kada se vozio tramvajem i kada bi poskakivao na šinama pored sarajevskih muzeja. Danas se rijetko sjeti tog dana.

“Sjetim se prije svega tramvaja i onoga što je on simbolizirao 1992., kada je zaustavljen i zapaljen, i ponovno 1996., kada je označio kraj jednog ludila. Barem se tako činilo do tog, za neke, kobnog 9. januara. Sjećam se bljeska i zaglušujuće eksplozije, potom mraka, a zatim i nevjerice vozača automobila prilikom nailaska na povrijeđene koji su panično istrčavali iz tramvaja na ulicu Zmaja od Bosne”, kaže Sladić.

Staklo, krv i komadi mesa
Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), tadašnjeg Centra službi bezbjednosti (CSB) Sarajevo, 9. januara 1996. godine grantiran je tramvaj garažnog broja 272, koji se u tom momentu nalazio na tramvajskoj stanici “Muzeji”.
Iz MUP-a su naveli da je tramvaj koji se kretao iz pravca Baščaršije u 17 sati i 28 minuta pogođen projektilom ispaljenim iz smjera juga.

Taj tramvaj vozila je Mehtiba Dževlan.

“Kad je tramvaj proradio, bila sam treća smjena. Prvi je tramvaj bio prazan radi bezbjednosti, drugi sa zvanicama, stranim i domaćim, i treći tramvaj sam vozila s putnicima”, kaže za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Dževlan, koja se prisjeća da je krenula s Baščaršije i iza 17 sati stigla do Mašinske škole kada je “osjetila nešto čudno s lijeve strane”.

“Pogledala sam i svjetlost je išla prema tramvaju, i u istom tom momentu sam osjetila udar odmah iznad vozačeve glave. Dalje je nastao haos…”, kaže Dževlan.

“Putnici su počeli iskakati iz vozila, samo što nisu kroz prozor, jer je bio pun tramvaj putnika. Jako ružno, stresno, ali odnekud čovjek dobije snage, pa nekako prisebnost dođe i kad se najmanje nadamo. Uspjela sam s putnicima da se dogovorim, da zatvorim vrata i da možemo krenuti dalje, jer je tu bila čista linija, mogli su da gađaju gdje su htjeli, u koji prozor su htjeli”, kaže Dževlan.

Mehtiba Dževlan. Izvor: BIRN BiH

Ona napominje kako se sjeća da je na tramvaj pucano i snajperom, ali da se ne zna da li je neko u međuvremenu pogođen.

“Meni je bilo u cilju samo da zatvorim vrata, da se sklonimo. Da smo ostali tu, ko zna šta bi bilo, jer to je meta koja stoji – mogu je gađati koliko hoće, ali kad smo mi u pokretu, kad smo se sklonili već između zgrada, onda je manja bila mogućnost da se pogodi tramavaj”, kaže Dževlan.

Kaže kako trenutke kada je nastojala da spasi putnike nikada neće zaboraviti.

“Stres se proživio, ali sam nekako imala snagu da sklonim ostatak putnika koji su bili u tramvaju, jer smo mogli svi izginuti. Imala sam snagu, pomakla sam tramvaj i došla do Doma zdravlja ‘Omer Maslić’. Žena je pogođena direktno u glavu, otrčala sam u Dom zdravlja, pozvala nekoga da dođe da je pogleda. Nismo znali je li žensko ili muško, toliko je to grozan prizor bio, dok nisu doktori došli i pregledali je”, kaže Dževlan za ženu koja je poginula u granatiranju tramvaja.

Ona se sjeća da je narednih deset dana nastavila voziti tramvaj, ali da se to promijenilo onog momenta kada je trebala da doveze tramvaj na mjesto gdje je granatiran, kako bi se mogla uraditi rekonstrukcija događaja.

“Taj tramvaj niko nije dirao dok se rekonstrukcija ne odradi. Kad sam ušla u taj tramvaj, meni su se noge odsjekle. Sjela sam, ali nisam osjećala svoje noge. Možda onog momenta nisam ni bila svjesna šta se desilo, dok nisam vidjela krv, staklo i komade mesa… Ja sam se onda izgubila. Nisam mogla hodati, bila sam na bolovanju. Dobila sam promjenu radnog mjesta i sad sam ovdje u Dispečerskom centru na Čengić-Vili”, kaže Dževlan.

Ona objašnjava da su u firmi GRAS tokom rata žene pretežno vozile tramvaje, jer su vozači većinom bili na linijama fronta.

Bez suđenja odgovornima

Stradanje civila u napadu na tramvaj opisala je u svojoj knjizi “Masovna ubistva civila u Sarajevu u vrijeme opsade 1992.-1995.” Merisa Karović-Babić, autorica i uposlenica Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu.

Ona kaže da je istraživala 230 lokacija na kojima su ubijani i ranjavani civili.

“Smatrala sam značajnim da spomenem taj slučaj budući da je ovaj zločin izvršen nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i čini se kako je pripadnicima Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) bio cilj i dalje da pokažu da su oni prisutni na području Grbavice i Vraca”, kaže Karović-Babić, koja smatra kako su takva djelovanja imala veze s dogovorom u Daytonu, po kojem je Grbavica trebala da postane dio Federacije BiH.

Ona kaže da je istraživala koliko je zločina počinjeno tokom potpisanih primirja i da li se poštovao dogovor o prekidu vatre.

“Naravno da nije. Evidentni su pokazatelji da su nakon potpisivanja primirja, posebno kad su građani Sarajeva najmanje očekivali, ispaljivane granate i da je upravo u tim periodima bio najveći broj žrtava”, kaže Karović-Babić.

Ona je u knjizi objavila identitet ubijene i osoba ranjenih u napadu na tramvaj 9. januara 1996. godine. Tokom pisanja knjige koristila je od pet do osam izvora za svaku žrtvu.

Oslobođenje, 10. januar 1996. godine.

Dragan Mioković, nekadašnji istražitelj CSB-a koji je svjedočio u više predmeta pred Haškim tribunalom, kaže za BIRN BiH da je tokom rata CSB uviđajima pristupao na identičan način kako se postupa u uviđajima iz oblasti krvnih delikata.

“Hiljade takvih slučajeva je odrađeno, a zahvaljujući takvom pristupu uviđajima – kojima su, osim nas, prisustvovale kolege iz tehnike, istražne sudije – ti naši zapisnici su bili apsolutno validni na sudovima, prije svega Međunarodnom sudu u Haagu, i protiv svih sudionika po komandnoj odgovornosti”, kaže Mioković.

U Haagu je za terorisanje građana Sarajeva na doživotnu kaznu zatvora osuđen Stanislav Galić, nekadašnji komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, a njegov nasljednik na poziciji komandanta istog korpusa Dragomir Milošević – na 29 godina zatvora.

Za kampanju terora nad civilima snajperskim i artiljerijskim napadima osuđeni su i bivši politički i vojni vođa Republike Srpske – Radovan Karadžić na doživotnu kaznu zatvora pravosnažno, a Ratko Mladić na istu kaznu zatvora nepravosnažno.

Presudama Haškog tribunala utvrđeno je da su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a namjerno gađale civile sprovodeći kampanju terora koja je trajala tri i po godine. Cilj ove kampanje, kako se navodi, bilo je stavljanje pritiska na vlasti u Sarajevu.

Svima je suđeno za događaje do kraja 1995. godine. Niko od direktnih počinilaca nije procesuiran za granatiranje ili snajperisanje Sarajlija, kao niti za granatiranje tramvaja u januaru 1996. godine.

Albina Sorguč


This post is also available in: English (English)