Ramić Esad i ostali: Žene i djecu sproveli u školu

Dragica Živak je kazala da je na njeno selo Brđani zapucano početkom maja 1992. godine i da je njen suprug tada ranjen u ruku. S njim i dvoje djece otišla je u Bradinu, koja je napadnuta 25. maja, kako je čula, s Repovaca.

Izjavila je kako su ih vojnici sa trakama oko glave istjerali iz kuće i odveli u školu. Rekla je da je vidjela kako putem ide njen muž s podignutim rukama, sa oko 50 muškaraca.

Prema procjeni svjedokinje, u školi je bilo 100 žena i djece. Kazala je da ih nisu maltretirali, osim što su im psovali. Sjeća se i da su vojnici s baterijama dolazili i tražili neke žene, koje su odvodili.

Živak je potvrdila da je kroz prozor vidjela kada su vojnici tukli Srđana Koprivicu. Čula je da je ostao da leži i da je umro.

Ona je rekla da je drugi dan puštena, sa kćerkom i još nekima, da ide kući. Čula je da su neki drugi odvedeni u “Musalu” u Konjic.

Živak se prisjetila kako su u njenu kuću u Brđanima došla trojica i kako je jedan od njih, kojeg zna kao Bahu, počeo da je tuče tražeći pištolj.

Ona je kazala da nikada nije imala pištolj, a da joj je on psovao i udarao čizmom u leđa. Rekla je da je od udaraca pala.

Svjedokinja je izjavila da je 1993. godine platila da je sprovedu iz tog područja na Borike. Navela je da je njen sin ostao zatočen u Čelebićima, dok je muž već bio upućen na razmjenu.

Živak je nabrojala nekoliko lica koja su stradala u Brđanima i Bradini, navodeći da ne zna da li su poginuli u borbama ili na neki drugi način.

Za zločine nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica počinjenim u okviru širokog i sistematičnog napada u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović zvani Broćeta, Enes Jahić, Senadin Ćibo i Željko Šimunović.

Na teret im je stavljeno da su počinili progon ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima. Prema optužnici, oni su bili na komandnim funkcijama i pripadnici Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkog odreda “Akrepi” i policije, te stražari u logoru “Čelebići”.

Svjedokinja Živak je kazala da su u njenom selu muškarci noću dežurali, ali da o oružju ne zna ništa. Rekla je da njen suprug Miroslav nije imao oružje, a na pitanje Odbrana je negirala da je njegov rođak Strajo Živak od polovine 1991. godine dijelio oružje.

Borićeva braniteljica Mirna Delalić predočila je svjedokinji iskaz iz istrage u kojem je navela da je prije 25. maja bio manji napad u Bradini, koji su “muškarci civili s puškama” uspjeli da odbrane. Živak je kazala da to nikad nije izjavila, kao ni da su u Bradini očekivali pomoć srpske vojske.

Svjedokinja je potvrdila da je davala iskaz u stanu sa sinom, napomenuvši da nije slušala šta on govori, ali da jeste ulazila i izlazila iz prostorije.

Branilac Senad Pizović je naveo da su iskazi iz istrage svjedokinje Živak i njenog sina Radivoja “identični cijelu jednu stranicu, uključujući i slovne greške”.

Nastavak suđenja je 13. novembra.