Ramić Esad i ostali: Po dolasku zatvoreni u šaht

Radivoje Živak kazao je da je nakon napada na njegovo selo Brđani s porodicom i drugim mještanima otišao u Bradinu.

On je naveo da je prema Tarčinu došlo do sporadične pucnjave i da je ubijen jedan srpski rezervni policajac. Svjedok je rekao da su Srbi u Bradini čuvali seoske straže do pred kraj maja 1992. godine, “kada je uslijedio napad sa svih strana”.

Živak je kazao da je otišao u šumu, gdje je našao druge ljude. S jednog mjesta, kako je naveo, vidjeli su kako gori nekoliko srpskih kuća.

Svjedok je izjavio da su krenuli prema Kalinoviku, ali da su se na kraju predali. Rekao je da su im uniformisana lica povezala ruke, a sutradan je po njih došao kamion. Ispričao je da se, dok su bili na kamionu, čuo pucanj i da je pao jedan od ljudi sa kojima je bio, a da je on pogođen u ruku.

Živak je kazao da su stigli u “Čelebiće”, gdje su ih odmah udarali šakama i predmetima. Naveo je da su njih više od deset zatvorili u šaht.

“Mislim da su naknadno doveli Rajka Mrkajića… Bio je dobro prebijen. Spominjao je nekakvog Ćibu da ga je on prebio… Pokušao je da se isiječe nekakvim žiletom, ali su mu sinovi to oteli”, prisjetio se svjedok.

On je rekao da im je nestajalo zraka i da su bezuspješno pokušavali da otvore poklopac. Poslije određenog vremena, kako je dodao, pustili su ih iz šahta i sproveli u usku i dugu prostoriju. Posvjedočio je da su zatočenici bili izvođeni i udarani.

Živak je kazao da su u decembru 1992. godine prebačeni u “Musalu” u Konjicu. On je rekao da je zbog loše ishrane dosta smršao, kao i da su vođeni na liniju da nose hranu vojsci i kopaju rovove.

“Ako upadneš među normalne, ne diraju te, ponude te i hranom, a ako su loši, dobiješ i degeneka”, kazao je svjedok i dodao da je bilo i ranjavanja.

Objasnio je da bi stražar pitao ko hoće da ide i da je, ako se niko ne javi, određivao ko će ići.

Rekao je da im se kao upravnik odnosno komandir predstavio Ismet Broćeta i da je išao kod njega u kancelariju. Kako je kazao, Broćeta ga nije dirao ni maltretirao i korektno se ponašao.

Živak je naveo da je iz “Musale” pušten u oktobru 1994. godine. U “Čelebiće” i “Musalu” bio je doveden i njegov otac, koji je bio ranjen dva puta, dok su majka i sestra, nakon što su nekoliko dana bile zadržane poslije napada na Bradinu, puštene kući.

Za zločine nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica počinjene u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović zvani Broćeta, Enes Jahić, Senadin Ćibo i Željko Šimunović.

Na teret im je stavljeno da su počinili progon ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima. Prema optužnici, oni su bili na komandnim funkcijama i pripadnici Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkog odreda “Akrepi”, policije i stražari u logoru “Čelebići”.

Upitan o naoružavanju i organizovanju Srba u Brđanima, svjedok Živak je rekao da su držane straže “kojekavim oružjem”, a da on nije imao pušku ni držao straže pošto još nije bio služio vojsku.

Ramićeva braniteljica Vasvija Vidović ustvrdila je, pozivajući se na dokaze, da je rođak svjedokovog oca Strajo Živak naoružao sve u Brđanima, uključujući i njega. Svjedok je odgovorio da ne zna da je Strajo Živak naoružavao.

Predočen mu je iskaz iz istrage u kojem je opisivao manji napad u Bradini, koji su “muškarci civili uspjeli puškama da odbrane”. Svjedok je objašnjavao da je mislio na drugi napad, a upitan je i da razjasni šta misli kad kaže “civil s puškom”.

Nastavak suđenja je 6. novembra.