Od prošlog 11. jula – pet presuda i jedna optužnica za Srebrenicu

Za genocid u Srebrenici je u proteklih godinu dana u Haagu osuđen Radovan Karadžić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske (RS), dok je pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđen Ostoja Stanišić, bivši vojni komandant u Petkovcima kod Zvornika.

Radovanu Karadžiću, prvom predsjedniku i vrhovnom komandantu Vojske Republike Srpske (VRS), Apelaciono vijeće je u martu 2019. godine izreklo kaznu doživotnog zatvora za genocid u Srebrenici, kao i zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u drugim dijelovima BiH.

Apelaciono vijeće je Karadžiću povećalo kaznu, uz zaključak da prvobitno izrečena zatvorska kazna u trajanju 40 godina nije adekvatna u poređenju sa presudama onim osuđenicima koji su dobili doživotnu.

Haški tužilac Alan Tieger, koji je postupao u predmetu protiv Karadžića, za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kaže da su “svi predmeti protiv komandanata teški”.

“U kontekstu Srebrenice, predmet protiv Karadžića se činio težim u odnosu na predmet protiv bivšeg komandanta VRS-a Ratka Mladića jer je on bio prisutan u Srebrenici, dok je Karadžić komandovao iz daljine. U konačnici, veliki broj dokaza o Karadžićevoj fiksaciji i odgovornosti za Srebrenicu – sve od ‘Direktive 7’ u vezi sa ‘stvaranjem nepodnošljivih uslova bez nade za opstanak’ do naređenja o skrivanju tijela – učinilo je njegovu fizičku distancu nebitnom”, pojašnjava Tieger.

Govoreći o dokazima koji su na njega ostavili najveći uticaj, Tieger izdvaja presretnuti razgovor između šefa bezbjednosti Glavnog štaba VRS-a i komandanta Drinskog korpusa u kojem se traži 15 do 30 ljudi jer postoji još “3.500 paketa” koje treba “distribuisati”.

Ključni značaj “Direktive broj 7”
U odnosu na Karadžića, Tieger izdvaja dokaz o tome da je on 14. jula 1995. godine pokazao na izvještavanje CNN-a i “Sky Newsa” u vezi sa Srebrenicom i s ponosom izrekao da je to njegova “Direktiva broj 7”.

“Izazovi u istraživanju i procesuiranju genocida u Srebrenici su ogromni. Međutim, u Srebrenici je postojao organizovan plan skrivanja zločina koji se desio u relativno kratkom vremenskom periodu – koji je uključivao šifrovane razgovore tokom samog počinjenja zločina do akcije prekopavanja i skrivanja tijela na lokacije za koje se smatralo da nikada neće biti otkrivene. To nije bio prvi način nastojanja skrivanja zločina, ali su obim i koordinacija u ovom slučaju bili nevjerovatni”, kaže Tieger.

Haški tribunal i sudovi u regionu su za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene u Srebrenici do sada osudili ukupno 47 osoba – na više od 700 godina i četiri doživotne kazne zatvora, od kojih je jedna izrečena Karadžiću.

U toku protekle godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je nekadašnjeg komandanta Šestog bataljona Zvorničke brigade VRS-a Ostoju Stanišića osudilo na pet godina zatvora za pomaganje u genocidu, smanjivši mu prvobitnu kaznu od 11 godina zatvora.

Vijeće je zaključilo da su 14. i 15. jula 1995. godine pripadnici Šestog bataljona VRS-a, pod nadzorom optuženog, učestvovali u prihvatu i obezbjeđenju više stotina zarobljenih muškaraca, koji su držani u školi u zvorničkom selu Petkovci, a kasnije je njih više od 700 strijeljano na obližnjoj brani.

“Optuženi je angažovao pripadnike Šestog bataljona da čuvaju zatvorenike pred školom, mada je nesporno da su ih čuvali i drugi pripadnici VRS-a. Vijeće je takođe zaključilo da je Stanišić znao za plan ubijanja, ali nije moglo zaključiti da je dijelio genocidnu namjeru sa izvršiocima”, rekao je predsjedavajući Vijeća Mirko Božović.

Osim ove dvije osuđujuće presude, od prošlog jula Sud BiH je izrekao i dvije oslobađajuće presude optuženima za genocid i druge zločine počinjene u julu 1995. godine – Goranu Sariću i Milanu Bogdanoviću.

U novembru prošle godine potvrđena je oslobađajuća presuda Goranu Sariću, nekadašnjem komandantu Specijalne brigade policije Republike Srpske.

Apelaciono vijeće je kao neosnovanu odbilo žalbu Tužilaštva BiH i potvrdilo prvostepenu presudu kojom je Sarić oslobođen optužbi za genocid u Srebrenici.

Prvostepeno vijeće Suda BiH je u martu ove godine oslobodilo optužbi Milana Bogdanovića, koji je u julu 1995. bio komandir Šeste čete Posebnih jedinica policije (PJP) na području Konjević Polja (opština Zvornik).

“Nijedan svjedok nije vidio ni čuo da je optuženi preduzeo neku radnju iz optužnice niti da je naredio pripadnicima Šeste čete nešto tako, odnosno Tužilaštvo nije dokazalo da su pripadnici te čete učestvovali u zarobljavanju, sprovođenju i omogućavanju drugima da ubijaju muškarce”, rekla je predsjedavajuća Sudskog vijeća Vesna Jesenković.

Četiri postupka u toku
Pred Sudom BiH u toku su još četiri postupka protiv optuženih za zločine u Srebrenici. U toku je iznošenje dokaza Odbrana petorice nekadašnjih policijskih rukovodilaca u Bratuncu i Zvorniku – Miodraga Josipovića, Branimira Tešića, Dragomira Vasića, Danila Zoljića i Radomira Pantića, kao i Srećka Aćimovića, koji je bio komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade VRS-a.

Suđenje je u toku i nekadašnjem komandantu Vlaseničke brigade Miletu Kosoriću i pripadniku Vojne policije Momčilu Tešiću, a u odvojenom predmetu u oktobru prošle godine počelo je suđenje Radetu Gariću, koji je takođe bio u Vlaseničkoj brigadi.

Garić je jedini optuženi protiv kojeg je Tužilaštvo od prošlog 11. jula podiglo optužnicu za zločine u Srebrenici.

U Haagu se u narednih godinu dana očekuje izricanje pravosnažne presude Mladiću – koji je prvostepenom presudom osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici i druge zločine.

Govoreći o predmetu “Mladić”, Tieger posebno izdvaja snimak na kojem tadašnji komandant VRS-a nakon ulaska njegovih snaga u Srebrenicu kaže da se radi o “osveti Turcima”.

Prema Tiegeru, dosadašnje presude za Srebrenicu predstavljaju “pobjedu pravde”, posebno uzimajući u obzir da je veliki broj “visokorangiranih počinilaca osuđen za ovaj zločin”.

On dodaje da se za konačnu pravdu mora osigurati prestanak negiranja zločina.

“Svi mi imamo obavezu da pomognemo u ‘vakcinisanju ljudi protiv virusa negiranja’. To možemo uraditi kroz promociju shvatanja činjenica i pomaganja rada na tome da se širi prava priča budućim generacijama”, zaključuje Tieger.