Članak

Porodica uništena ekstremizmom – Maoča, terorizam i Sirija

15. Februara 2018.14:40
Dino Pečenković se zbog želje oca preselio u Maoču, centar selefijske zajednice u BiH, odakle je Mevlida Jašarevića prevezao do Sarajeva, na dan kada je počinjen teroristički akt.

This post is also available in: English (English)

Ipak, otpor koji je pružio ekstremizmu spriječio je da završi na sirijskom ratištu, gdje su otišli njegovi otac, majka i dva brata.

Djetinjstvo i prve ljubavi Dino doživljava u svom gradu, Bihaću. Porodica s kojom je živio ne praktikuje vjeru sve do ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini 90-ih godina. Prvo se Dinin otac okreće vjeri i upoznaje “neke momke, vehabije”, s kojima se počinje družiti i učiti arapski jezik.

Uskoro i ostali članovi porodice Pečenković prihvataju vjeru i sele se u Maoču. Navikavajući se na zatvorenu sredinu, koja ima svoje propise, Dino stalno zapitkuje zašto je nešto tako, a istodobno i prihvata pravila.

Na zamolbu oca, Dino vozi Jašarevića do Brčkog, ali u međuvremenu se dogovore da ga zajedno s još nekim prijateljem odveze u Sarajevo. Kada se Dino i prijatelj vraćaju u Maoču, na televiziji vide kako Jašarević puca na američku ambasadu u Sarajevu 28. oktobra 2011., kada je počinio teroristički akt.

Dino provodi tri mjeseca u pritvoru i sarađuje sa istražnim organima. Nije bio optužen i napušta pritvorske prostorije, ali ne želi da se vrati u Maoču. Odlazi u rodnu kuću u Bihać, gdje i danas živi s novom suprugom, koja je iz Srbije. Njegova porodica u međuvremenu je otišla na sirijsko ratište. Otac i tada 18-godišnji brat su poginuli.

“Nisam se čuo s majkom i bratom ima par mjeseci. Ne znam jesu li živi i šta je s njima. Znam da je u Siriji, kao svaki rat, gore od pakla. Ovo što se sada radi od vojnika te Islamske države, to je meni fer, ali djeca… Ne smijem ni razmišljati, jer znam da su mi tamo buraz i majka”, kaže Dino u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Život Dine, koji ima skoro 30 godina, ispunjen je bio borbom, prihvatanjem, ali i napuštanjem ekstremizma. Kako je kazao, izvukao se jer je bio uporan u svemu, a da je odustao, “bio bi mrtav”.

Prekid ljubavne veze

“U mojoj familiji vjera se nije praktikovala do rata. Poslije rata, mene je stari poslao u mekteb, i nakon nekoliko godina buraz se rodio pa je stari počeo češće ići u džamiju. U tom nekom periodu do 2000. godine upoznao je te neke momke, vehabije, i s njima se krenuo družiti i učiti arapski, i našao se u tom malo radikalnijem smjeru”, pojašnjava Dino.

Dinin otac je tada radio kao zatvorski čuvar. Prvo je zatražio od supruge da stavi nikab, a ubrzo napušta i posao jer ne može da klanja pet puta dnevno. Odlučio je da se odsele u Maoču, ali se tada 19-godišnjem Dini ne sviđa ta ideja. Zabavljao se s djevojkom koja je Hrvatica iako ga njegovi nisu podržavali.

Dino odlazi od kuće, živi u šatoru i radi u nekoj autopraonici, a istodobno se tajno viđa s djevojkom. Nedugo zatim, s djevojkom odlazi u Republiku Hrvatsku.

“Bili smo tamo 20 dana, i njen stari nas nađe. On je bio policajac, i pokupi nas i vrati u Bihać. Ona je od šoka prerezala vene i završila na psihijatriji. I ja ono šok, šta ću. To dok je bilo, bili smo zajedno i onda smo raskinuli, i nakon toga sam ja psihički ‘otišao’ i vratim se kući. Prepustim se starom, kako on hoće, i krenem u taj mesdžid”, kaže Dino.

Krajem 2008., sa ocem, majkom, desetogodišnjim bratom Harunom i sedmogodišnjim bratom Osama Ahmedom, Dino se seli u Maoču. Živio je u tom mjestu pune tri godine.

On opisuje Maoču kao “zatvorenu sredinu”, selo usred šume, gdje ljudi žive od svog rada.

“Što se tiče vjerskog života, zatvoreno je skroz prema strancima, nepovjerljivi su bili prema bilo kome. Pridržavaju se šerijata svi… Žene sve pokrivene, djeca sva uče arapski”, prisjeća se Dino.

Dinina porodica se brzo snašla u Maoči, gdje je tada vjerski lider bio Nusret Imamović. Pridržavali su se strogih selefijskih pravila, ali Dino nije mogao lako da se uklopi.

“Mene su uvijek s rezervom gledali, nisu me shvatili ozbiljno jer sam uvijek zapitkivao, takav sam čovjek, ne mogu slijepo slijediti… Kod njih nema toga ‘što je to tako’, tako je rečeno i to je to”, pojašnjava Dino.

Prevoženje teroriste

Godinu dana nakon dolaska u Maoču, Dino se oženio. Kako kaže, doveo je suprugu muslimanku iz Zagreba i skupa su živjeli oko godinu dana. Međutim, s obzirom da je ona prije toga bila udata, Imamović ga je natjerao da se rastavi. Frustriran ovom odlukom, Dino je cijelo ljeto proveo radeći u Sarajevu. Po povratku, u Maoči je radio kao vodoinstalater.

“Kada sam se vratio, neki frajer me optužio da sam ja njemu ušao u kuću bez dozvole, a desila se stvar da sam ja majstor i on je mene uveo u kuću da mi pokaže šta treba raditi u kuhinji, i kasnije je on slagao i ovi mene ošišaju za kaznu… Ja sam imao kosu dugu, i oni mene ošišaju… Tada sam htio da odem i stari me molio i kumio da ostanem”, priča Dino.

Nekoliko mjeseci kasnije, Dinin život se u potpunosti promijenio. Uhapšen je zbog pomaganja teroristi. Mevlida Jašarevića je upoznao u Maoči, kao “sitnog kriminalca” koji je u zatvoru u Austriji upoznao islam i okrenuo se selefizmu.

“Mevlid je pitao mog starog da mu pozajmi kola ili da ga neko odveze u Brčko. Stari nije mogao i pitao je mene mogu li ja. Ja sam rekao da mogu i ujutru je on došao, i još jedan frajer s nama, i mi smo krenuli”, kaže Dino.

Na putu u Brčko, pojašnjava Dino, Mevlid ga je pitao da ga odveze u Sarajevo.

“Ponašao se normalno čitavo vrijeme. Lik je fenomen, ponašao se skroz smireno, prespavao je veći dio puta… Kada smo ga ostavili, on je ostao na Stupu, i tek kad smo u Kladnju svratili na kafu, vidjeli smo na TV-u da ovaj puca po Ambasadi, šokirali se tu skroz”, prisjeća se Dino.

Po povratku u Maoču, kaže Dino, otac i Imamović su ga napali, te je zamalo pretučen. Narednog dana u selo su došli policajci i Dino je sljedeća tri mjeseca proveo u pritvoru. Sarađivao je s Državnom agencijom za istrage i zaštitu (SIPA) i Tužilaštvom BiH, i protiv njega nikada nije podignuta optužnica. Po izlasku, međutim, nije želio nazad u Maoču.

“Došli su moji odmah kad sam izišao iz pritvora, da me vrate u Maoču. Rekli su da su razočarani sa mnom, ali sam ja rekao ‘neću, jer želim da ostanem ovdje’… Tu noć, majka je napravila u jednoj sobi krevet braći i meni, a stari nije dao da oni spavaju sa mnom i rekao: ‘Neće oni meni spavati s tim ćafirom u sobi.’ Nismo nikada više progovorili nas dvojica”, prisjeća se Dino.

Nakon ove svađe, Dino se nije čuo s porodicom neko vrijeme. Majka ga je nazvala 2013. godine i kazala da mu je otac otišao u Austriju da radi, i zamolila ga da “izvadi braći papire za pasoše”, da napuste Maoču i odu kod oca. Ipak, to je bila neistina.

“Dugo se nismo čuli, i onda zvoni meni telefon, broj strani, mati zove… Kaže, ‘svi smo dobro, sve super’… Ja broj ukucam na kompjuter, pozivni iz Turske. Mene uhvatila glavobolja, shvatim da su otišli dolje u Siriju… Osjećao sam se grozno. Da sam znao da to spremaju, ne bih im ja nikada izvadio papire, spriječio bih nekako, prijavio bih nekome, ne znam šta bih uradio, ali nećeš ići u rat…”, priča Dino.

S porodicom se čuo mjesečno i oni su mu govorili da je sve super. “Nekako skontaš da nije to jednostavno – stari i buraz Harun, sa 15 godina mali na ratište ide… Često smo se svađali, ja sam njih zvao da dođu ovamo, oni mene da dođem tamo”, kaže Dino odmahujući glavom.

Prošle godine, Dininog brata Haruna, tada osamnaestogodišnjaka, ubile su kurdske snage, a kasnije mu je i otac stradao u borbama.

“Poginuo je ljetos, u ramazanu valjda… Bila je akcija i Kurdi ih pritisli i kako su bježali motorima, ovaj s protivavionskim topom pobio njih trojicu ili četvoricu… Onda mi je javio mlađi buraz prije par mjeseci da je stari poginuo i ja sam njima govorio da se vrate sada… Neće da čuju, neće da se vrate, neće ništa”, kaže Dino.

Dino za sudbinu svoje porodice krivi oca i majku, ali smatra da je država kriva što nije spriječila odlazak cijelih porodica na ratišta. Kaže da nikada nije imao bilo kakvu pomoć od institucija da nađe posao ili da mu se pruži bilo kakva psihološka pomoć kako bi se borio s ekstremizmom koji je uništio njegovu porodicu.

Denis Džidić


This post is also available in: English (English)