Obrazovanje s ciljem življenja u prošlosti

U BiH paralelno egzistiraju tri nastavna plana i programa – hrvatski, srpski i bosanski – i ne postoje jedinstveni udžbenici, pa djeca uče tri istine o ratnoj prošlosti na časovima historije, tri književna kanona, čak su i geografski pojmovi podijeljeni na nacionalnoj osnovi. Stručnjaci i historičari navode da su udžbenici namjerno diskriminatorni te da služe u svrhu stereotipiziranja drugih nacionalnih grupa, kako bi se održale podjele.

Četvrt stoljeća od početka rata u BiH, djeca ne znaju utvrđene činjenice o dešavanjima devedesetih godina, a stručnjaci iz oblasti obrazovanja skeptični su kada je u pitanju zamisao o stvaranju jedinstvenog obrazovnog sistema zbog nedostatka političke volje.

Učenici Gimnazije “Obala” u Sarajevu kažu da se ne sjećaju da su učili o proteklom ratu. Znaju da je država BiH “nastala nakon raspada Jugoslavije i nesporazumima je započeo rat”.

Učenik Amer Durmić navodi da je od roditelja slušao priče o tome kako su preživljavali u ratu.

“Sjećam se da sam slušao te strahote o logorima, i ja ne bih mogao tako živjeti”, ističe on.

Učenje o utvrđenim sudskim činjenicama iz proteklog rata, odnosno o genocidu u Srebrenici i opsadi glavnog grada BiH, uvršteno je u Prijedlog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Kantonu Sarajevo.

Premijer Kantona Elmedin Konaković kaže da će djeca učiti faktografski, na osnovu do sada donesenih presuda pred međunarodnim i domaćim sudovima.

“Učit će da se u Srebrenici desio genocid, naučit će imena tih ljudi koji su rukovodili genocidom, imena onih koji su osuđeni. Naučit će istovremeno imena naših heroja Kantona Sarajevo, države BiH, lidera, komandanata, ljudi koji su ovdje dali svoje živote u odbrani od agresije”, kaže Konaković, dodajući da će učiti i “o onim pripadnicima Armije BiH (ABiH) koji su počinili neki zločin”.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i tamošnji ministar obrazovanja javno su kazali da se opsada Sarajeva i genocid u Srebrenici nikada neće izučavati u školama u manjem bh. entitetu.

S druge strane, Vijeće roditelja Kantona Sarajevo podržava ovaj prijedlog, uz napomenu da samo istina može biti u udžbenicima, dok su historičari i sociolozi zabrinuti da će učenje o ratu na području Sarajeva biti nacionalno obojeno i samo služiti da se povećaju podjele među djecom.

Segregacija u udžbenicima
Razlog za zabrinutost da će učenje o ratu biti diskriminatorno donosi i analiza udžbenika nacionalne grupe predmeta koju su uradili “Fond otvoreno društvo” i organizacija “ProMENTA”, a koja je pokazala da postojeći obrazovni sistem razdvaja učenike i potiče segregaciju.

Analiza je pokazala da učenici u BiH uče da su Romi nomadi koji se bave sitnom trgovinom, sakupljanjem otpada i muzikom, dok Srbi i Crnogorci vole da ratuju. Vjerska i etnička pripadnost je istoznačna, pa su tako svi Srbi pravoslavci, Hrvati katolici, a Bošnjaci muslimani.

Djeca uče, kako se navodi u analizi, da su migranti u Evropi svi muslimani, a Balkan sinonim za nerazvijenost, sukobe i nestabilnost. Uče i da su ljudi koji žive od obrađivanja zemlje primitivni, a ateisti nemoralni.

“U kontekstu BiH ističe se taj jedan nacionalni etnocentrični narativ, što znači da se u svim udžbenicima koje smo analizirali, u određenom sadržaju spominje samo jedan narod, drugi se spominju usputno ili se ne spominju uopšte, što nam onda govori da o drugima ne trebamo učiti ili znati”, kaže istraživačica “ProMENTA-e” Andrea Soldo.

Sociolog Srđan Puhalo kaže da bi najbolje bilo kada bi Srbi, Hrvati i Bošnjaci napisali zajedničku historiju devedesetih godina, ali to smatra nerealnim.

“Mislim da je za BiH najbolje da se istorija ne uči, već da se propituje, da se djeca nauče da postavljaju prava pitanja, da pitaju zašto se nešto desilo, kako se to desilo i ko je za to odgovoran, i da li je moglo drugačije da se desi. Mislim da su to pitanja koja bi za razumijevanje svega što se desilo u BiH bila mnogo bolja nego ‘bubanje’ istorije kakvo imamo danas – gdje su naši narodi žrtve, a drugi su okupatori i ubice”, ističe Puhalo.

Urednik magazina “Školegijum” Nenad Veličković također smatra zajednički plan i program malo vjerovatnim, upravo zbog nedostatka želje političara.

“To bi se sve riješilo kad bismo mi definisali ishode učenja i kad ti ishodi ne bi bili isključivi prema drugima. Dakle, kad ne bismo, recimo, na hrvatskoj teritoriji imali za cilj da odgojimo Hrvate, na srpskoj Srbe, a na bošnjačkoj Bošnjake”, kaže on.

Učenica Dženita Džaka iz Gimnazije “Obala” u Sarajevu kaže da bi voljela naučiti o ratu.

“Voljela bih da znam zbog čega se sve to izdešavalo, zašto su nevini ljudi stradali”, objašnjava ona.

Dvije škole, bezbroj istina
U nekoliko kantona je i dalje prisutan problem “dvije škole pod jednim krovom” uprkos presudama Ustavnog suda Federacije BiH koje govore o tome da se ovim sistemom krše ljudska prava djece.

U Srednjobosanskom kantonu još uvijek egzistiraju ovakve škole, ali razlika je bila Srednja strukovna škola u Jajcu, u kojoj se nastava odvija na hrvatskom jeziku, ali djeca mogu da izaberu bosanski kao maternji jezik.

Profesorice hrvatskog i bosanskog jezika u ovoj školi, Josipa Bogić i Amela Kavazbašić kažu da se djeca fizički dijele kada prate nastavu maternjeg jezika, ali da su u svemu ostalom zajedno i da nikada nije bilo problema u razumijevanju.

Trenutni postojeći sistem možda nije najbolji u Jajcu, kaže Emina Žuna iz inicijative “Bolja škola”, ali rješenje nije ni da se pravi nova škola jer bi to značilo novo razdvajanje djece.

Ona navodi da će članovi “Bolje škole” zagovarati ujedinjavanje nacionalne grupe predmeta na način da se ispoštuju svi narodi, a djeca ne odvajaju. To je moguće, kaže ona, ali ne postoji politička volja.

“Za ovu školu treba da se izvrši neki vid reforme. Ali ne samo u smislu uvođenja tih nesretnih nacionalnih predmeta nego da mi probamo formirati jednu radnu grupu koja će te nacionalne predmete ujediniti u jedno. Da se probaju napraviti jedinstveni udžbenici”, kaže ona.

Brojni aktivisti su dali podršku djeci iz Jajca. Među njima je i Puhalo, koji smatra da podjele prave političke partije što su na vlasti u Jajcu.

“Ako pitate političare je li normalno da imate škole za bogate i siromašne – oni će reći da to nije normalno; da li je normalno da imate škole za crnce i bjelce – oni će vam reći da nije normalno; ako ih pitate je li normalno da djevojčice i dječaci idu u različite škole – reći će vam da nije normalno, i onda će vam na kraju reći – da, ali je normalno da idu u različite škole Hrvati, Srbi i Bošnjaci”, kaže Puhalo.

Učenica Azra pojašnjava da se borba mladih Jajčana ne odnosi na postojeće đake njihove škole, već na generacije koje dolaze.

“Ako sada to ne uspijemo, ove generacije što dolaze neće shvatiti kakva je to ljepota kad smo svi skupa”, kaže ona.

Andrea Soldo poručuje da obrazovanje nije samo zakon ili školska zgrada.

“To nije samo školska ocjena, nego od obrazovanja zavisi kakvo mi društvo želimo biti”, zaključuje ona.