Arifović i ostali: Ranjavanja i ubistva u Ratkovićima

Radenka Stanojević je kazala da je napad na selo Ratkoviće počeo u zoru 21. juna 1992. godine, i ona je sa mužem izišla iz kuće i počela bježati.

“Pucalo je sa svih strana. Meci su samo letjeli oko nas. Svi smo počeli da bježimo. Kako je ko mogao i kako se ko snašao. U planine, u šumu…”, objasnila je svjedokinja.

Dodala je da su po izlasku iz kuće ona i njen suprug naišli na komšiju Živana Prodanovića, koji je bio ranjen.

“Zajedno sa Živanom, imali smo ideju da bježimo nekako prema slobodnoj teritoriji. Međutim, pošto je on bio dosta ranjen i nije više mogao da hoda, moj suprug je rekao da se sakrijemo u žito, u tu travu”, kazala je svjedokinja Stanojević, napomenuvši da je tokom bježanja i ona ranjena.

U nastavku svjedočenja dodala je da su se sve troje uspjeli sakriti u žito, ali da od trave nije vidjela supruga i komšiju Živana.

“Mi smo bili blizu, ali ja njih nisam mogla da vidim. Nisam znala šta se sa njima dešava. U jednom trenutku vidjela sam neku dvojicu-trojicu kako prilaze žitu u kojem smo sakriveni. Ja ih nisam dobro vidjela, samo sam čula kada je jedan pitao drugog: ‘Učo, imaš li šibicu da ga zapalimo?’”, ispričala je Stanojević.

Pojasnila je da je ona sama uspjela da izađe iz žita, te da se kasnije vratila na mjesto na kojem je zadnji put vidjela supruga i komšiju Živana Prodanovića.

“Tada sam vidjela da je moj Nikola ubijen. Sve je bilo skinuto s njega – čizme, čarape, sat… Košulja sva pocijepana i on na prsima sav isječen”, rekla je svjedokinja i objasnila da je i komšija Živan tada ubijen, samo da je njegovo tijelo u selu pronađeno nakon deset mjeseci.

Stanojević je svjedočila na suđenju Izetu Arifoviću, Suadu Smajloviću i Amiru Salihoviću, koji su optuženi da su, kao pripadnici oružanih snaga Srebrenice u sastavu Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), u junu i julu 1992. godine učestvovali u ubistvima civila srpske nacionalnosti na području opština Srebrenica i Bratunac.

Prema optužnici, Arifović je 21. juna 1992. u mjestu Ratkovići ubio Živana Prodanovića, koji je ranije predao oružje i sjedio svezanih ruku. Tužilaštvo BiH smatra da je Arifović prišao Prodanoviću, naredio mu da ustane i usmrtio ga pucanjem iz vatrenog oružja.

Drugi svjedok Ibran Mustafić je, na upit da li zna šta se dešavalo u selu Zalazje (opština Srebrenica), odgovorio da je već jednom pred ovim sudom govorio o tome i da ne bi trebalo da išta ponavlja.

“Sve što sam rekao pred ovim sudom ne bih mijenjao. Već sam svjedočio i zaista nema potrebe da ponavljam. O ovim događajima sam napisao i knjigu. Jedino što mogu da kažem jeste da nikada nisam čuo da su oni učestvovali u ovim događajima”, izjavio je svjedok.

Prema Mustafiću, 12. jula 1992. godine on nije bio u Zalazju, već je o samom događaju čuo od amidže Enesa Mustafića, koji je radio kao vozač pri štabu Teritorijalne odbrane (TO).

Na ovom suđenju pročitan je i iskaz Zarija Prodanovića, koji je u međuvremenu preminuo, a kojem je 21. juna 1992. godine u selu Ratkovići ubijena supruga, a on ranjen.

U iskazu je naveo da su u selu “bila dvojica Osmanovića sa dugim cijevima” koji su ubacili dvije bombe u njegovu kuću.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Odbrana prvooptuženog je kazala da bi za ovog svjedoka imala samo jedno pitanje, a to je da li ima saznanja da li je Živan Prodanović “poginuo od ranjavanja”.

Nastavak suđenja zakazan je za 12. april.