Orić i Muhić: Ranjavanje optuženog u akciji na Zalazje

Mehmed Efendić, zajednički svjedok Odbrana Nasera Orića i Sabahudina Muhića, kazao je da je živio u zaseoku Kula u Potočarima i da se kao dvadesetodišnjak priključio samoorganizovanoj seoskoj formaciji i učestvovao u čuvanju straža. Njegova prva prava akcija, kako je rekao, bio je napad u ljeto 1992. na selo Zalazje, odakle su svakodnevno granatirani Potočari i Srebrenica.

“Smjestili smo se na ivicu šume. Ispred nas je bio proplanak i, na nekih 150 metara, kuće u kojima su bili srpski vojnici”, prisjetio se Efendić.

Kada je započela akcija, on se, kako je kazao, iz straha sakrio iza drveta. Prema njegovim riječima, otpor iz kuća bio je žestok i jedinica u kojoj je bio nije uspjela probiti linije.

“Vidio sam na licu komandira i mog rođaka Mehe Efendića da nešto nije u redu. Nekako sam došao do njega i rekao mi je da je ranjen Naser Orić. Tada sam ga vidio, vodili su ga. Imao je teže povrede na lijevoj nozi i nešto manje na desnoj”, prisjetio se svjedok.

Efendić je izjavio da misli da je tada moglo biti oko 13 sati. Kako je naveo, priključio se onima koji su pomagali evakuaciju Orića. Ta skupina se, kazao je, kretala prema selu Likari i spustila se do Pečišta, koje je od mjesta akcije udaljeno tri do četiri kilometra.

“Tu nas je čekao ‘caddy’. Ubacili smo pozadi mrtvog Fehu, a Naser je sjeo naprijed. Odvezli smo se do improvizovane ambulante (…) Lično sam mu pomogao da uđe u ambulantu, i ja sam tada otišao kući”, ispričao je Efendić.

On je negirao da je ikada čuo za zarobljene vojnike Vojske Republike Srpske (VRS) u akciji na Zalazje.

Odgovarajući na pitanja Tužilaštva BiH, on je rekao da su i druge grupe učestvovale u akciji, ali da ne zna ko su bili pripadnici tih jedinica.

Orić i Muhić su optuženi za ubistvo tri ratna zarobljenika srpske nacionalnosti u selima Zalazje, Kunjerac i Lolići (općine Srebrenica i Bratunac). Prema optužnici, Orić je bio komandant štaba Teritorijalne odbrane (TO) Armije BiH (ABiH), a Muhić pripadnik tih snaga.

Godine 1993. svjedok Efendić je, kako je kazao, počeo raditi kao policajac u Srebrenici i s međunarodnim snagama učestvovao je u obilasku okolnih mjesta, uključujući i Zalazje. Napomenuo je da, kao policajac, nije imao nikakvih informacija o postojanju grobnice na lokalitetu Zalazja.

Efendić je rekao da poznaje svjedoka Tužilaštva BiH Ibrana Mustafića, koji je bio “sklon provociranju”. Mustafić i Orić, kazao je, imali su loš odnos u ratu.

Svjedok Odbrane Suljo Čekanović je rekao da je na dan akcije u Zalazju kao medicinski tehničar bio spreman za ranjenike u improvizovanoj ambulanti u Donjim Potočarima.

“Bilo je dosta ranjenih jer je granatiranje bilo intenzivno. Bio sam sâm od medicinskog kadra. (…) Orića su dovezli tog dana iza dva sata. Znam to jer je moja majka ranjena i dovezena u dva sata. Ušao je pridržavajući se za Mešu Mehmeda Efendića”, kazao je Čekanović.

On je naveo da je Orić imao povrede na obje noge, da je bio vidno iscrpljen i uplakan.

“Rekao sam mu: ‘Šta plačeš, ti si borac’, a on mi je rekao da ne plače zbog sebe, nego zbog Fehe Salihovića, koji je poginuo. Ostavio sam ga nakratko i otišao do kombija da posljednji put vidim Fehu. Vratio sam se i ukazao mu pomoć”, ispričao je svjedok.

On je dodao da je morao pružiti pomoć i ranjenim civilima, pa je Orić morao čekati. Kako je naveo, optuženi i ostali pacijenti zadržani su do mraka.

Suđenje se nastavlja 24. januara.