This post is also available in: English
Svjedočeći na suđenju Milanu Ninkoviću, Borislavu Paravcu, Andriji Bjeloševiću i Milanu Saviću, Redžo Delić je kazao kako od 30. aprila 1992. godine više nije išao na posao u Centar službi bezbjednosti (CSB) Doboj, na čijem čelu je bio Bjelošević.
Prema njegovim riječima, početkom maja 1992. oko grada se vidjelo da se kopaju rovovi, da su postavljeni punktovi čak i tokom dana, te da je u gradu bilo dosta ljudi u uniformama Jugoslovenske narodne armije (JNA).
Svjedok je naveo kako je čuo da je na čelu Kriznog štaba bio Milan Ninković, koji je bio predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS).
Ultimatum o predaji oružja u njegovom mjestu Ševarlije, kako je naveo, postavljen je 7. maja. On je izjavio da je na sastanku bio i Milan Savić, koji je predstavljao Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), te izvjesni major Milovan Stanković u ime JNA.
Odbrana optuženog Savića je upitala svjedoka zašto u svoje tri ranije izjave nije spomenuo optuženog. Delić je rekao da ne može dati odgovor, ali da je Savića vidio. Napomenuo je da u jednoj izjavi nije spominjao još neke osobe koje su bile na sastanku.
Delić je posvjedočio da je nekoliko dana nakon predaje male količine oružja bio proglas Kriznog štaba o uvođenju policijskog sata, a ubrzo potom i obavještenje o uvođenju radne obaveze.
“U tom periodu Mustafa Osmanbegović je odveden zbog kršenja propisa i nije više viđen”, pojasnio je svjedok.
Sam napad na Ševarlije, kako je kazao, bio je 18. juna, kada su se čule detonacije te vidjela vojska kako ulazi u mjesto. On je istakao da je s drugim mještanima pobjegao u šumu, ali da se njih oko 15 predalo i da su odvedeni prvo do mjesne ambulante, a zatim i do prodavnice i podruma pića.
Tu se čula pucnjava, vriska, naglasio je, a bilo je dosta vojnika i pripadnika u policijskim uniformama. Žene, djeca i starci su bili odvojeni od muškaraca.
“Tada sam vidio Nikolu Jorgića Jorgu. Izdvojio je Smaila Durmića i tražio da izađe njegov sin. (…) I pred prodavnicom su ubijeni Smail i Salih”, rekao je svjedok, koji je naveo da mu je poznato da je Jorgić “odgovarao u Njemačkoj za te zločine”.
Delić je kazao da su kasnije iz te grupe ubijeni i Durmićev zet Rešad, Hamzalija Hadžić, Sabahudin Mahmutović, Nisvet Hodžić, a da pronađeno i tijelo Osmana Hadžića.
On je dodao da je njemu i još jednoj osobi naređeno da unesu tijela u štalu, koju su vojnici zapalili.
“Svi smo bili tučeni kundacima. (…) Imao sam cijev na sljepoočnici”, prisjetio se Delić i dodao da su nakon toga došli do obale rijeke Bosne, gdje su ubijeni Fikret Osmanbegović i njegov rođak Mustafa Ferić, koji je zaklan.
On je naveo da je kod rijeke bilo maltretiranja, čak i seksualnog, a zatim su nastavili prema kasarni u Ševarlijama. Usput, kako je rekao, jedan vojnik je izveo i pucao u njegovog rođaka Džemala Hodžića, čije tijelo nikad nije pronađeno.
Delić je ispričao da, u konačnici, 19. juna stiže u vojni hangar kod bolnice u Doboju, gdje ih je dočekao špalir vojnika i gdje su dobili “dobre batine”. Tu je jedne prilike, kako je kazao, pretučen do smrti.
“Treći ili četvrti dan ja sam pisao spisak. Pao mi je kamen sa srca jer smo bili negdje evidentirani. (…) U krugu hangara sam, osim vojske, vidio i pripadnike u policijskim uniformama”, rekao je svjedok, napomenuvši da je iz hangara izašao uz pomoć radnih kolega 10. jula 1992. godine.
Ninković, Paravac, Bjelošević i Savić optuženi su da su od početka maja 1992. do kraja 1993. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je bio usmjeren protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva.
Optuženima su na teret stavljeni napadi vojske, policije i paravojnih formacija, prilikom kojih su civili ubijani i zarobljavani te odvođeni u logore na više lokacija na području Doboja, kao i progon bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Doboja i Teslića.
Optuženi Paravac je u to vrijeme bio predsjednik, a Ninković član Kriznog štaba općine Doboj, Bjelošević načelnik Centra službi bezbjednosti (CSB) Doboj, dok je Savić bio njegov zamjenik.
Suđenje će se nastaviti 24. maja.
