Zahvalnost optuženom

Radojka i Vidak Klarić, komšije optuženog Sladoja, rekli su da im je sin Zoran poginuo 13. juna 1992. godine na Jevrejskom groblju. 

“Zapamtila sam taj datum i pamtit ću ga dok sam živa. Bio je na Jevrejskom groblju, bila je strašna pucnjava. Mi smo pobjegli u vikendicu. Dovezao ga je Goran Sladoje i pokušavao da mu spasi život, ali nije uspio”, kazala je Radojka Klarić, dodavši da je u bolnici konstatovano samo da joj je sin mrtav. 

Klarić je istaknula da je Goranu Sladoju zahvalna dok je živa, kao i njen muž.

Prema iskazu svjedokinje, optuženi Sladoje je nju i supruga nakon sinovljeve sahrane, koja je bila 14. juna, odvezao na Pale, odakle su otišli u Beograd kod drugog sina.

Na pitanje Seada Kreštalice, sarajevskog kantonalnog tužioca, da li joj je sin Zoran ranjen u noćnim satima, svjedokinja je rekla da nije, pojasnivši da je ranjen “preko dana”, te su ga u šest sati dovezli u bolnicu. 

Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu tereti Gorana Sladoju i Slobodana Bogdanovića da su 13. juna 1992. došli i iz kuće odveli Bajru i Suada Bešića u garažu, gdje su ih udarali, a kasnije ih prebacili do Jevrejskog groblja, gdje su ih upotrijebili kao živi štit. Tom prilikom je Suad Bešić smrtno stradao.

Svjedokinja je dodala da je poznavala Bajru Bešića i njegovu porodicu. 

“Za mene su bili fine komšije”, kazala je svjedokinja, potvrdivši da porodica Bešić nije bila na sahrani njenog sina, koja je bila u Miljevićima.

Vidak Klarić je ispričao da je predvečer 13. juna Goran Sladoje dovezao njegovog sina mrtvog.

“Iskrvario je i podlegao”, rekao je Vidak Klarić, dodavši da je sa Sladojem bio njegov drugi sin Srđan, te da su ga zajedno dovezli. 

Svjedok je naglasio da je optuženi Sladoje došao kod njih u vikendicu u Tilavi, gdje su bili izbjegli, kako bi ih tješio zbog gubitka sina.  

Svjedok je dodao da o sudbini Suada i Bajre Bešića ne zna ništa jer je nakon sinovljeve sahrane otišao u Beograd.

Nastavak suđenja zakazan je 29. decembar.