Mangupluk kao Hodžićeva fasada

Kemal Suljević je naveo da je u aprilu 1993. postao pripadnik Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba vrhovne komande (SOPN ŠVK) “Zulfikar”. On je kazao da je i ranije zbog obaveza i prijateljstava dolazio gotovo svakodnevno na Igman.

“Na molbu Zulfikara Ališpage, savjetovao sam ga o vojnim pitanjima, jer je on bio vojno neobrazovan”, rekao je svjedok.

On je kazao da je primijetio zatvorenike na Igmanu koji su se slobodno kretali, ručali u istom restoranu i jeli istu hranu kao pripadnici SOPN-a, te da se komandni kadar odnosio profesionalno prema njima.

“Kod Zulfikara u kancelariji je bio jedan od zatvorenika po nadimku Vojvoda, koji je ručao s njim kad sam ja došao. Čak je pitao Zulfikara da telefonira i javi se porodici, što je i učinio”, naveo je svjedok, koji je tokom unakrsnog ispitivanja rekao kako nije vidio da je Vojvoda imao povrijeđeno uho, ali da je za tu priču čuo iz medija.

Suljević je istakao kako nikada nije vidio da neko maltretira zatvorenike na Igmanu niti je na njima vidio vidne povrede.

“Poznajem Nedžada Hodžića. (…) U to vrijeme je bio mangup, da tako kažem, ali to je bila fasada za njegovu osjetljivu stranu, koju sam upoznao kasnije dok mi je pričao o tome kako je zlostavljan u vrijeme dok je bio pritvoren u logoru ‘Morinje’”, kazao je on.

Svjedok je na upit Tužilaštva odgovorio da Hodžić 1993. sigurno nije imao ožiljak, jer je on bio prisutan tokom njegovog ranjavanja u glavu 1995. u Kozlovcu.

“On je bio vojnik, bez komandne uloge, funkcijski na mjestu vozača. (…) Samovoljno nije mogao voziti vozila iz jedinice”, izjavio je svjedok.

Suljević je posvjedočio da je Hodžić, koji je sebe nazivao Džoni i Džon Vejn najčešće nosio crni kombinezon, te da je imao pušku “M-16” i pištolj, ali da ne zna da je nosio šešir. Prema njegovom iskazu, Hodžić nije bio vojni policajac, niti je po svom sastavu SOPN imao vojnu policiju.

Svjedok je kazao da je Hodžić u januaru 1993. imao saobraćajnu nesreću u Tarčinu, te da ga je ponovo na Igmanu vidio u drugoj polovini marta. Od aprila do jula 1993. Hodžić je, kako je on naveo, boravio u Jablanici.

“Bila je gotovo nemoguća misija da tada odlazi na Igman, pogotovo ne svakodnevno. Cijena goriva je bila po litru 60 maraka, a kretanje ograničeno”, rekao je svjedok.

Tužilac Vladimir Simović je čitajući sa papira citirao riječi Zulfikara Ališpage: “Sefere, ja nemam više živaca da vodim jedinicu ovako. (…) Borim se sa 300 izbjeglica i mislim hoće li Džoni ući tamo da bije nekoga.” Tužilac nije mogao navesti iz kojeg zapisnika čita ove navode, na što je Odbrana uložila prigovor autentičnosti i “nelegalnog” prezentiranja. Vijeće je dopustilo citiranje.

Suljević je prokomentarisao da je u oktobru 1993. savjetovao Zulfikara Ališpagu da sva krivična djela prijavi brigadi, jer su mu to jedine ovlasti, što je on i učinio.

Hodžiću se sudi zajedno sa Dževadom Salčinom zločine počinjene na Igmanu. Tužilaštvo BiH ih tereti da su, kao pripadnici odreda “Zulfikar” ABiH, mučili, premlaćivali i seksualno zlostavljali zatvorenike, odsijecali im dijelove tijela, zastrašivali ih i učestvovali u drugim nečovječnim djelima.

Svjedok je kazao da poznaje Salčina kao izvrsnog borca, kojem je jedino kršenje discipline bilo to što je volio alkohol.

On je kazao kako zna da je Salčin od sredine aprila napustio Igman, te da je bio u borbenim dejstvima na Klisu i u Drežnici.

Suđenje se nastavlja 11. decembra.