Zaštitnik zatočenika ili zlostavljač

Tužilaštvo BiH je u završnoj riječi zatražilo da optuženi Branko Vlačo bude osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora zbog toga što je, kao upravnik logora “Bunker”, “Planjina kuća”, “Kod Sonje” i “Nakina garaža”, od maja do novembra 1992. uspostavio sistem kažnjavanja zatočenih civila. Prema optužnici, zarobljenici su zlostavljani, tjerani na prinudne radove i u živi štit, gdje su mnogi ubijeni, a deseci ih se vode kao nestali.

“Čuli smo kako Mongo jednog tjera da pravi salto. Čuje se tupi udarac, pa ponovo, a potom ih je tjerao da se oralno zadovoljavaju”, naveo je svjedok Mensur Šahbegović opisujući zlostavljanja koja su se dogodila u “Bunkeru”.

Odbrana je u završnoj riječi zatražila da optuženi Vlačo bude oslobođen krivice. Advokat Rade Golić je rekao da Tužilaštvo BiH nije dokazalo udruženi zločinački poduhvat za koji tereti Vlaču i “čitavu društvenu zajednicu u Vogošći”, dokazujući da zatvorenici iz Vogošće nisu bili civili, već pripadnici neprijateljskih formacija.

Golić je kazao da Vlačo nije imao nikakve ingerencije nad selekcijom i privođenjem stanovništva u Vogošći, te kako nije mogao odbiti funkciju upravnika, i spriječiti ulazak nepoznatih osoba u zatvor.

Na kraju procesa Vlačo je rekao da se duboko izvinjava i žali ako je nekome naudio, ali i da je sve vrijeme bio korektan i profesionalan, ponekad možda ishitren.

Tužilaštvo je odustalo od tačke optužnice koja se odnosi na silovanje jedne ženske osobe, jer nisu izvođeni dokazi za to djelo. Odustali su i od tačke optužnice koja se odnosi na dešavanja u “Planjinoj kući” u junu 1992. godine, jer smatraju da nisu uspjeli dokazati nestanke zatvorenika iz ovog logora.

Tokom dokaznog postupka Tužilaštvo BiH je saslušalo oko 60 svjedoka i vještaka sudske medicine, te uložilo preko 300 materijalnih dokaza. Odbrana je saslušala jednog svjedoka te uvela 30-ak materijalnih dokaza.
Optuženi Vlačo je bio nedostupan pravosudnim institucijama sve do 16. januara 2012. godine, kada je uhapšen u Crnoj Gori i izručen BiH. Od tada se nalazi u pritvoru.

Živi štit

Brojni svjedoci su ispričali kako su srpske snage početkom maja 1992. godine napale Svrake i Semizovac (općina Vogošća), nakon čega je bošnjačko stanovništvo zatvoreno u kasarnu Jugoslovenske narodne armije (JNA) u Semizovcu.

Iz ove kasarne civili su raspoređivani u tri objekta za čuvanje zatočenika – “Planjinu kuću”, “Nakinu garažu” i “Bunker”.

Istovremeno, stanovnici s područja Gornje Bioče (općina Ilijaš) te iz sarajevskog naselja Nahorevo dovedeni su u iste ove logore.

Eset Muračević, prvi svjedok Tužilaštva BiH, saslušan je 6. februara prošle godine. On je izjavio da je upravnik zatvora “Planjina kuća” i “Bunker” – u kojima je bio zlostavljan i izložen teškim uslovima života – bio optuženi Branko Vlačo.

Mnogi svjedoci su kazali da su od drugih zatvorenika saznali da je upravnik logora Vlačo, a njegov zamjenik izvjesni Nebojša Špirić.

Neki od svjedoka su uslove u zatočeničkim objektima opisali kao užasne, pojasnivši da su u “Bunkeru” nuždu vršili u jedno bure, spavali na betonu, a za obrok su dobijali jednu veknu hljeba, koju je dijelilo 12 osoba. Prema svjedočenjima, zatočenici su mnogo smršali, a neki tvrde da se za nekoliko mjeseci zatočeništva nikada nisu mogli okupati.

Jedan od svjedoka je kazao da je tjeran na seksualni odnos s drugim zatvorenikom u “Bunkeru”.

Svjedok Asim Šehić je ispričao da je par puta čuo i vidio maltretiranje zatvorenika koje su tjerali da goli, s betona visokog tri metra, skaču na granje, kao i prisiljavanje zatvorenika na međusobni seksualni odnos.

Brojni svjedoci su opisali odvođenje oko 50 zatvorenika iz “Planjine kuće” u živi štit na brdo Žuč. Zatočenici su dovedeni u jednu rupu na Žuči, odakle su ih za potrebe štita, kako su opisali svjedoci, uzimali srpski vojnici.
Vezan kaišem za oca

“Jednom je od nas 50 koji smo otišli taj dan na Žuč, ostalo 20. Ostali su bili izranjavani, a neki se nikad nisu ni vratili. Tada sam i ja bio ranjen”, kazao je svjedok Husnija Šehić.

Svjedok Hazim Durmo je sedam puta bio u živom štitu, ali je jednom to za njega bilo najbolnije – kada je bio na brdu Žuč.

“Otac mi je bio kaišem vezan za mene u živom štitu. Išli smo jedan do drugog, a srpski vojnik, plaćenik iz Srbije, držao nam je mitraljez na ramenu”, ispričao je vidno uznemireni Durmo i dodao kako je njegov otac tada pogođen i ubijen, a njemu su samo pridružili drugog zatvorenika.

Neki svjedoci – među kojima Safet Borčak, Fuad Bajraktarević i Hazim Durmo – kazali su da je Branko Vlačo određivao ko će ići na radove. Asim Šehić tvrdi da su stražari određivali ko će ići na radove, a ne optuženi Vlačo.

Rašid Hodžić je ispričao da je zajedno s bratom i ostalim muškarcima iz sela Svrake odveden u prostorije vulkanizerske radnje u Vogošći, poznate pod imenom “Nakina garaža”.

“Moram da kažem da se Vlačo prema nama nikada nije loše ponašao, ali drugi jesu”, objasnio je svjedok.
Po dolasku u “Planjinu kuću” svjedok Muhamed Ruhotina je, kako je rekao, zatekao krvave zidove.

Zatvorenike su, ispričao je svjedok, svakodnevno tukli stražari, izvjesni Siniša i Predrag, te vojnici koji su s položaja dolazili da se “ižive nad zatočenima”.

Mirsad Prutina i Bego Selimović su kazali da su zatvorenike često tukli nepoznati vojnici.

Svjedoci Enver Durmo i Hilmo Šehić su rekli sa ih je pretukao lično Branko Vlačo.

S druge strane, svjedok Ekrem Piknjač je ispričao kako ga je optuženi Vlačo štitio u logoru “Bunker”, te da je njegovom ocu dozvoljavao da ga posjeti.

Svjedoci Esad Šehić i Halid Masnopita su s područja općine Ilijaš 1992. dovedeni u vogošćanski logor “Planjina kuća”.

“Jedne prilike se Avdo Durmić žalio da je gladan. Vlačo ga je pred svima nama ošamario tako da je pao”, prisjetio se Masnopita i dodao da je upravnik inače bio korektan.

Na pitanje Dragana Međovića, drugog Vlačinog branioca, da li je svjedok Masnopita doživio maltretiranje od optuženog, svjedok je odgovorio da nije.

Hilmo Šehić je ispričao da se jedanput dobrovoljno javio da ide na radove kako bi dobio još jedan obrok.
“Kaže Vlačo: ‘Nećeš ti naređivati, nego ja.’ Onda me udario nogom u prsa, slomio mi je rebra”, prisjetio se Šehić.

Borba za “komadić zraka”

Neki od svjedoka su kazali kako nikad neće zaboraviti dan u zatočeništvu kada su bili primorani da neeksplodiranu aviobombu “krmaču” premjeste s ceste u neku kuću.

“Svakog momenta očekujete da ćete odletjeti u 1.000 komada”, rekao je svjedok Fadil Durić.

Nekoliko zatvorenika iz “Bunkera” je posvjedočilo kako im je jednom, na Bajram, u objekat ubačen suzavac, od koga su se počeli gušiti. Pojedini svjedoci su tvrdili da su tada spašeni tako što je upravnik Vlačo otvorio vrata “Bunkera”.

“To je bila agonija, borba za komadić zraka”, kazao je jedan od svjedoka.

Srpko Pustivuk, jedini svjedok Odbrane Branka Vlače, optuženog za zločine počinjene na području Vogošće, izjavio je kako su vojno sposobni muškarci u Gornjoj Bioči bili dobrovoljno smješteni u školu, odakle su odvedeni u vogošćanske logore.

Sud BiH je Srpka Pustivuka 2011. oslobodio optužbi za ratni zločin počinjen 1992. godine na području Ilijaša.
Odbrana je materijalnim dokazima nastojala pokazati da Vlačo nije bio član nijedne političke partije, te da je stvarnu nadležnost nad zatvorima u Vogošći imalo Ministarstvo pravde Republike Srpske.

Bunker gdje su zatvorenici zlostavljani i mučeni jeste austrougarski objekat koji se nalazi u blizini restorana “Kod Sonje”, odnosno pansiona “Kon-tiki”. Prema tvrdnjama svjedoka, zatvorenici su odvođeni “Kod Sonje” na ispitivanje, gdje su i premlaćivani. Svjedoci su također rekli da je upravnikova kancelarija bila u pansionu “Kon-tiki”.

Optuženi Vlačo se Sudskom vijeću obratio na kraju suđenja, naglasivši da su mu poštenje i uvažavanje svih na prvom mjestu.

“Nisam bio gospodar života i smrti, kako tvrdi neosnovana optužnica. Izlagao sam život paravojnim formacijama i drugima koji su neovlašteno htjeli da uđu u zatvor. Koliko sam proveo u zatvoru, niko nije bio ubijen. Strani su mi nasilje i teror”, kazao je Vlačo.