This post is also available in: English
Mijo Banović, bivši pripadnik Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) proglašen je krivim da je tijekom srpnja, kolovoza i rujna 1993. godine nečovječno postupao prema civilima Mustafi Hodžiću, Salki Mariću, Semiru Balavcu, Halilu Kohniću, Almiru Obradoviću, Medinu Kaplanu te Jasminu Šaldi.
“Banović je civile tukao kundakom puške, drvenom palicom, lancem, šakama i nogama, nanoseći im tako povrede po svim dijelovima tijela. Prisiljavao ih je da što duže goli leže na ugrijanom betonu kako bi zadobili opekotine, te da tako ležeći gledaju u sunce. Prisiljavao ih je da jedni drugima skaču na stomak i međusobno se tuku, uslijed čega su oštećeni trpjeli teške patnje”, kazao je predsjedavajući Sudskog vijeća Slavko Pavlović.
Gojko Granić, također bivši pripadnik Vojne policije, osuđen je za učešće u premlaćivanju Mustafe Dizdara, koji je od batina izgubio svijest, kao i udaranju Salke Marića.
“Granić je s papirića kojeg je izvadio iz džepa pročitao ime Dizdarevog sina Azema, starog 14 godina, provocirajući tako reakciju oštećenog, pa ga je, nakon što se oštećeni suzdržao, počeo ispitivati za pušku koju je navodno imao i sakrio, udarajući ga snažno u stomak puškom zajedno s ostalim pripadnicima HVO-a”, zaključilo je Prvostupanjsko vijeće.
Obrazlažući presudu, sudac Pavlović je rekao da je olakšavajuća okolnost što su optuženi bili suizvršitelji zločina.
“Činjenice nisu bile sporne niti ih je Obrana osporavala, branili su se alibijem. Tužitelj je pobio alibi Gojka Granića s dva dokaza iz kojih je vidljivo da je Granić bio u logoru Dretelj 29. srpnja te 2. kolovoza 1993. godine. Svjedočenje oštećenog Halila Kohnića, ali i svjedoka Obrane Fabijana Lukića ukazuju na šupljine u obrani Mije Banovića”, kazao je Pavlović.
On je istaknuo da su iskazi svjedoka bili jasni, da su prepoznali i Miju Banovića i Gojka Granića, bez obzira na protok vremena.
Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe Vrhovnom sudu Federacije BiH.
