This post is also available in: English
stanovništvo” u istočnoj Bosni.
Butler je ovo rekao odgovarajući na pitanje optuženog da li je ikada vidio dokument kojim vlasti Republike Srpske naređuju krivično djelo.
Vještak je naglasio da je Direktivom broj 4 bilo naloženo da se “neprijatelju nanesu najveći mogući gubici” i da se “prisili da sa muslimanskim stanovništvom napusti područje Birača i Podrinja”.
Karadžić, nekadašnji predsjednik i vrhovni komandant snaga Republike Srpske (RS), optužen je za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH od 1992. do 1995. godine. On je optužen i za genocid u Srebrenici, teror nad civilima u Sarajevu i uzimanje vojnika UNPROFOR-a za taoce.
Optuženi je negirao da je Direktivom naređen napad na civile, već “samo na bošnjačke snage”, sugerišući da je smisao dokumenta bio da civilno stanovništvo samo želi da napusti područje, a da vojsku valja primorati da ga slijedi time što će joj biti nanijeti gubici.
Svjedok je, međutim, naveo da Direktiva kao cilj postavlja “ne samo primoravanje vojske nego i civila” da napuste Podrinje.
“Jedini način da vojsci nanesete najteže moguće gubitke jeste da je napadnete”, kazao je Butler, naglasivši da, iako se izričito ne naređuje napad na civile, to proističe iz Direktive, zato što je na tom području bilo teško razdvojiti bošnjačku vojsku i stanovništvo.
Karadžić je rekao da je teza Odbrane da je civilno stanovništvo željelo da ode, te da je “organizovano premještanje stanovništva” bilo predviđeno sporazumima zaraćenih strana koje su odobrili međunarodni posrednici.
Butler, koji je analizirao stotine vojnih i policijskih dokumenata vlasti RS-a, odgovorio je da te sporazume nije vidio. Karadžić je na to rekao da u tom slučaju svjedok nema osnova da pomjeranje stanovništva nazove nezakonitim, ali je Butler to odbacio rekavši da su mu osnovu za zaključivanje pružile Direktiva broj 4 i druga Karadžićeva naređenja, kao i način na koji ih je VRS sprovela.
Unakrsno ispitujući svjedoka, optuženi je ustvrdio i da su se bošnjačke snage u istočnoj Bosni “sklanjale iza stanovništva” i miješale se s njim, te da su se vojnici pretvarali u civile i obratno, nanoseći “teške gubitke” VRS-u.
Vojni ekspert Tužilaštva prihvatio je Karadžićevu sugestiju da su bošnjačke snage u Podrinju, prije proglašenja Srebrenice, Žepe i Goražda zaštićenim zonama UN-a u proljeće 1993. napadale okolna srpska sela i ubijale civile.
Tvrdnju optuženog da je na tom području bilo od 15.000 do 18.000 “muslimanskih boraca” i da su oni ubili 1.300 srpskih civila do 1993. godine, Butler nije mogao da potvrdi, ali je rekao da je Armija BiH (ABiH) imala brojne snage i predstavljala je značajnu prijetnju za VRS.
Upitan da li su zaštićene zone u istočnoj Bosni bile demilitarizovane, kako su sporazumi predviđali, Butler je odgovorio da nisu i da su snage ABiH nastavile da sprovode vojne operacije iz Srebrenice i Žepe.
Karadžić će unakrsno ispitivanje Butlera nastaviti u petak, 20. aprila.
