This post is also available in: English
što je od njih odvojila vojno sposobne muškarce.
Schmitz, koja je tada u Srebrenici i Potočarima bila kao medicinska sestra “Ljekara bez granica”, potvrdila je da su ranjenici i bolesnici iz srebreničke bolnice bili evakuisani iz Potočara 17. jula 1995. godine.
Svjedokinja je kazala da je 13. jula 1995. pozvala jednog od lokalnih radnika “Ljekara bez granica” da se pridruži ostalima u “maloj bolnici” u bazi UNPROFOR-a u Potočarima, ali da je on to odbio i “ostao sa porodicom”.
Zastupnica Optužbe u sudnici je zatim prikazala identifikacionu karticu “Ljekara bez granica” te osobe koja je pronađena u jednoj od masovnih grobnica sa srebreničkim žrtvama.
Karadžić, u to vrijeme predsjednik Republike Srpske i vrhovni zapovjednik njene vojske, optužen je za genocid nad više od 7.000 bošnjačkih muškaraca u danima pošto je VRS 11. jula 1995. zauzela Srebrenicu i progon desetina hiljada žena, djece i staraca.
Schmitz je posvjedočila da je sedmorici vojno sposobnih bošnjačkih muškaraca koji su radili za “Ljekare bez granica” bilo dozvoljeno da, s njom i ljekarom koji je predvodio misiju, napuste Potočare iako su se oficiri VRS-a jedno vrijeme tome protivili.
“U Potočarima je u danima poslije pada Srebrenice bilo nedovoljno hrane i vode za civile koji su bili prestrašeni i apatični”, napomenula je svjedokinja.
U unakrsnom ispitivanju, Karadžić, koji se brani sam, pitao je svjedokinju Schmitz da li zna da je odobrio da lokalno osoblje “Ljekara bez granica” napusti Potočare zajedno sa strancima.
“Da, oni su otišli sa nama, ali nisam znala da ste vi to odobrili”, odgovorila je svjedokinja, potvrdivši da joj je oficir VRS-a Momir Nikolić tada rekao da su ti Bošnjaci “abolirani”.
Nikolić, tadašnji oficir za bezbjednost Bratunačke brigade VRS-a, pred Tribunalom je 2003. priznao krivicu za progon Bošnjaka iz Srebrenice i osuđen je na 20 godina zatvora. On je svjedočio protiv Karadžića i drugih oficira i političara bosanskih Srba optuženih za srebrenički genocid.
Na sugestiju optuženog, Schmitz je potvrdila da je većina stanovništva otišla u Potočare prije nego što je 11. jula 1995. u Srebrenicu ušla VRS. Upitana da li je tačno da su mještani “željeli da odu”, ona je uzvratila: “Imala sam utisak da su oni bili primorani da odu zato što nisu mogli da ostanu pred VRS koja je napredovala.”
Schmitz je opisala i kako joj je 13. jula jedan Bošnjak predao svoju kćer, staru oko godinu dana, rekavši joj da je majka poginula prije nego što je njega odveo srpski vojnik. Djevojčica je kasnije konvojem Međunarodnog komiteta Crvenog krsta bila evakuisana u Tuzlu, gdje se ispostavilo da joj je majka živa.
Nakon što je Schmitz završila svjedočenje, suđenje Karadžiću nastavljeno je iskazom svjedoka KDZ-391 iza zatvorenih vrata.
Zatvorene sjednice najviši su stepen zaštite identiteta svjedoka pred Međunarodnim sudom u Haagu.
Karadžić je optužen i za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje vojnika UNPROFOR-a za taoce, u periodu od 1992. do 1995. godine.
R.M.
