This post is also available in: English
Žrtve negoduju što nisu procesuirani ni naredbodavci ni izvršioci, a u pravosudnim organima se ne mogu dogovoriti ko je nadležan da završi istragu i podigne optužnicu.
“Bez riječi sam, voljela bih da znam ko je to učinio, kakav je to čovjek”, kaže Azra Skula, pokazujući sliku sedmogodišnjeg djeteta kojem je bombardovanje prekinulo djetinjstvo.
Na naselje Tešanjka, u poslijepodnevnim satima 8. oktobra 1995. godine, bačeno je nekoliko bombi iz aviona Vojske Republike Srpske (VRS) koji je dolazio iz pravca Banje Luke. Poginulo je devet osoba, od kojih je najmlađa imala sedam, a najstarija 68 godina, dok je oko 50 civila teže ili lakše ranjeno.
Prije avionskog napada, Azra Skula je šetala s dvoje djece. U vrijeme eksplozije zadesila se u komšijinom dvorištu.
“Nisam bila svjesna šta se dešava. Ništa nisam vidjela od dima… Počela sam da pužem jer su djeca bila sa mnom. U jednom momentu neko me je pokupio u auto, i odvezli su me u bolnicu u Tešanj. Nisam znala šta mi je s djecom…”, prisjeća se Azra Skula u izjavi za Justice Report.
Skula kaže da je nakon četiri ili pet dana čula da joj je sin Haris poginuo, a da joj se trogodišnja kćerka nalazi u bolnici u Zenici.
“I kćerka i ja smo imale operaciju glave. Danas smo 80-postotni invalidi”, kaže Azra, ističući da je ogorčena što se još uvijek ne znaju ni naredbodavci ni izvršioci napada.
Tokom bombardovanja naselja Tešanjka, Nedžadu Čabriću je poginula 17-godišnja kćerka Nihada, dok je njena sestra Esada teško ranjena.
“Bilo je zatišje, primirje. Bio sam na mostu na Tešanjci, pecao ribu, kad se to desilo. Potrčao sam prema svojoj kući i vidio sam mrtvu djecu, dosta ranjenih…”, prisjeća se Čabrić.
Kao i ostali srodnici poginulih i ranjenih civila, on je nezadovoljan što se još ništa ne zna o odgovornima za avionski napad na civilno stanovništvo.
“Njemu je to neko morao narediti – avion nije mogao sam poletjeti iz Mahovljana da dođe na Tešanjku”, kaže Čabrić, dodajući da svi treba da se procesuiraju kako bi budućim generacijama bila mirna savjest.
Oni koji su ranjeni u bombardovanju Tešanjke, kao i članovi porodica ubijenih, o tom događaju su 1996. ili 1997. godine davali izjave Kantonalnom sudu u Zenici, ali nakon toga im se niko od predstavnika pravosuđa nije javio.
U ime žrtava, predstavnici Mjesne zajednice Tešanjka zatražili su informacije od Kantonalnog tužilaštva u Zenici.
U dopisu od 11. septembra 2007., koji je potpisao šef Odsjeka za ratne zločine u Zenici, navedeno je da je “kod ovog Tužilaštva u toku istražni postupak, ali je 31. januara 2007. godine, shodno propisanoj proceduri, predmet dostavljen Tužilaštvu BiH na ocjenu”.
“Nakon pregleda u Tužilaštvu BiH, ocijenjeno je da se radi o osjetljivom predmetu koji treba biti procesuiran pred entitetskim, odnosno kantonalnim pravosuđem. Predmet je 2008. vraćen na daljnje postupanje Kantonalnom sudu u Zenici”, kazao je Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH.
Grubešić je pojasnio da se Tužilaštvo u Zenici nije složilo sa ovakvom ocjenom predmeta i ponovno ga je vratilo u Državno tužilaštvo, koje ga još analizira.
Redžo Delić, zamjenik glavnog kantonalnog tužioca u Zenici, kaže da je predmet vraćen u Sarajevo jer “smatramo da je puno složeniji nego što su ga oni ocijenili”.
“Ako je istraga protiv najviših komandnih lica ili ako je više žrtava, to su kriteriji prema kojima se predmet ocjenjuje manje ili više složenim”, kaže Delić za Justice Report.
Prema Državnoj strategiji za procesuiranje ratnih zločina, svi manje ili osjetljivi predmeti se prebacuju na daljnje procesuiranje u entitetske sudove ili tužilaštva, dok se vrlo osjetljivi predmeti zadržavaju u nadležnosti Tužilaštva BiH.
Kriteriji za ocjenjivanje složenosti su težina krivičnog djela, te funkcija koju je u tom periodu obavljao osumnjičeni ili optuženi.
Dok se predstavnici pravosudnih institucija dogovore ko će preuzeti nadležnost za bombardovanje Tešanjke, žrtvama jedino ostaje da se nadaju da će doživjeti da naredbodavci i izvršioci odgovaraju.
