Cirkus koji niko ne želi da gleda

Nakon što su više od decenije čekali da bivši lider bosanskih Srba bude priveden pravdi, većina ljudi ovih dviju zemalja je razočarana načinom na koji se odvija suđenje Radovanu Karadžiću.

Borci za ljudska prava ističu da Karadžić pokušava relativizirati zločine koji mu se stavljaju na teret, pa mu sudnica služi kao pozornica, a glavna teza u svemu tome jeste – “razvlačenje pameti”, kako bi suđenje što duže trajalo.

Osim otezanja suđenja, javnosti smeta Karadžićeva prekomjerna blagonaklonost prema pojedinim svjedocima, koju smatraju “kulminacijom neukusa”.

S druge pak strane, smanjen interes javnosti dovodi do nepostojanja “otrežnjujućeg efekta”, pa se u Srbiji i Republici Srpskoj (RS) sa optuženog ne skida oreol heroja.

Karadžić je uhapšen 21. jula 2008., nakon što se više od deset godina skrivao u Beogradu pod imenom Dragan Dabić.

Tužilaštvo u Haagu tereti ovog bivšeg predsjednika RS-a za genocid počinjen u Srebrenici i u sedam drugih općina, kao i za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja počinjene u BiH od 1992. do 1995. godine.

Iako je od momenta hapšenja javnost samo čekala početak suđenja, budući da je prva optužnica protiv Karadžića podignuta još u julu 1995. godine, postupak je počeo tek krajem oktobra 2009., iznošenjem uvodne riječi Tužilaštva.

Nakon brojnih odgoda, te Karadžićevih višestrukih zahtjeva za odbacivanje optužbi i odlaganje suđenja, saslušanje prvih svjedoka počelo je šest mjeseci poslije – u aprilu 2010. godine.

Mirela Huković-Hodžić, novinarka BH Radija 1 koja prati suđenje Karadžiću, smatra da je dinamika postupka jako spora jer optuženi za unakrsno ispitivanje troši i do deset puta više vremena od tužitelja.

“Iskaz bi trebalo dati 400 svjedoka, a u sudnici je još aktuelna lista onih koji su, prema planu Tužiteljstva, trebali završiti svjedočenje do kraja maja”, kaže Huković-Hodžić.

Tužilaštvo je na proteklih 45 ročišta uspjelo saslušati 14 svjedoka. Neke od njih – poput Momčila Mandića, bivšeg ministra pravde u Vladi RS-a, te Roberta Donie, američkog historičara – Karadžić je unakrsno ispitivao više od 20 sati.

“Ako se nastavi tempom kojim se odvijalo u prva tri meseca, suđenje Karadžiću bi moglo da traje do 2020. godine”, smatra Mirko Klarin, direktor agencije Sense-Tribunal, dodajući da se to ipak neće desiti jer bi se, u skladu s mandatom Tribunala, cjelokupan postupak trebao okončati 2014. godine.

Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode u BiH, smatra da je za ovakav tok postupka kriv Tribunal u Haagu jer Karadžiću dozvoljava da provodi strategiju koja ide unedogled.

“On prosto uživa. On stvarno ovdje vidi sebe kao na jednoj pozornici i njegova je teza – tako je bilo i u vrijeme rata – razvlačenje pameti. Što duže, to bolje za njega”, tvrdi Memišević.

Ljigavi reality show

Ipak, sporost procesa nije ono što joj najviše smeta, već ponašanje optuženog u sudnici, te njegov negativan ili blagonaklon odnos prema svjedocima.

“Karadžić čini sve da sudnicu pretvori u cirkus. Primjer je sa svjedokom Mandićem – njihovo obraćanje je kulminacija neukusa. Mandić se obraća Karadžiću ‘gospodine predsjedniče’, a Karadžić njemu ‘gospodine ministre’. To je izrugivanje. Kakav predsjednik, kakav ministar, koje to države?”, pita se Memišević.

Momčilo Mandić je od 30. juna do 16. jula svjedočio na suđenju Karadžiću, tražeći da bude svjedok suda, a ne optužbe. Na početku svog ispitivanja Karadžić se izvinio svjedoku “za patnje koje su mu priredili zbog njega”.

“Gospodine predsjedniče, prihvaćam!”, kazao je Mandić, kojem se pred Sudom BiH sudilo za zločine počinjene u Sarajevu i Foči tokom rata, ali je oslobođen krivice.

“Ta vrsta pompeznosti i teatralnosti je mučna. Čini nam se zapravo da ti ljudi nisu ni svjesni za kakav brutalni zločin Karadžić odgovara. To je zastrašujuće svjedočanstvo odsustva minimuma odgovornosti zbog teških zločina koji su počinjeni”, kaže Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a.

Sličnog mišljenja je i Sinan Alić, vršilac dužnosti predsjednika Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, koji ističe da Karadžić pravi cirkus jer na svaki način pokušava izvršiti relativizaciju zločina za koje se tereti.

“Pokušava od suđenja napraviti jedan cirkus, šegačiti se tamo gdje šege nema. On ili nije normalan ili je bolestan. Očigledno nije svjestan situacije u kojoj se nalazi”, smatra Alić.

Eldinu Hadžoviću, novinaru sedmičnog magazina Dani, čitav proces izgleda kao mjesto za promociju Karadžićevih političkih stavova, odnosno kao platforma s koje se obraća svojim “poklonicima i sljedbenicima u Srbiji i BiH”.

“Suđenje organizatoru i kreatoru genocida izgleda kao ljigavi reality show u kojem on svjedoke vrijeđa, ponižava, ponovo bombarduje i trpa u žicu, na ogromnu radost auditorija”, kaže Hadžović, koji vjeruje da je zbog toga potpuno opao interes javnosti za ovo suđenje.

Ni javnost u Srbiji ne pokazuje veliki interes za proces protiv Karadžića, sudeći prema mišljenju Dejana Kožula, novinara iz Beograda, koji vjeruje da su ljudi “zaokupljeni svojom mukom”, te nemaju vremena, niti volje za praćenje suđenja.

S njim se slaže i Dejan Anastasijević, novinar lista Vreme, pojašnjavajući kako nedostatku interesa doprinosi i činjenica da tamošnji mediji samo sporadično izvještavaju o ovome, kroz kratke agencijske izvještaje.

Unatoč medijskim izvještajima, Dušan Ignjatović, direktor kancelarije Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom Srbije, ističe da je praćenje sudskih procesa veoma bitno jer bi trebalo da doprinese otkrivanju istine o tome šta nam se svima dogodilo devedesetih godina.

Umorna javnost

Milanu Antonijeviću, izvršnom direktoru Komiteta pravnika za ljudska prava Srbije (YUCOM), pak smeta što za sada suđenje Karadžiću nema “otrežnjujući efekat za javnost u Srbiji”, odnosno ne skida se oreol heroja sa optuženog.

Prema mišljenju ovog borca za ljudska prava, zainteresovanost javnosti za suđenje je na veoma niskom nivou, a uzrok tome su senzacionalističko izvještavanje, te ekonomska kriza i svakodnevne afere u medijima.

“Uz sve to, običnom građaninu ne ostaje mnogo energije da se bavi suđenjem pred Haškim tribunalom”, kaže Antonijević.

Kada je riječ o bh. javnosti, Mirela Huković-Hodžić smatra da su ljudi ili rezignirani ili ravnodušni prema Karadžićevom suđenju:

“Rezignirani – jer ono što vide u sudnici doživljavaju kao ‘reprizu’ suđenja Slobodanu Miloševiću. Ravnodušni – jer postratni period u BiH predugo traje, a egzistencijalni problemi u nefunkcionalnoj državi sve teže pritišću. Sve skupa predugo traje, ljudi su umorni…”

Slobodan Milošević, predsjednik Srbije u ranim 90-im prošlog stoljeća, optužen je za zločine počinjene u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu. Suđenje koje je počelo 2002. nikada nije okončano jer je optuženi umro u pritvorskoj jedinici četiri godine poslije.

Iako su mnogi vjerovali da će u Republici Srpskoj interes za Karadžićevo suđenje biti znatno veći, budući da je optuženi osnivač i prvi predsjednik ovog bh. eniteta, Branko Todorović ističe da su se ta očekivanja pokazala kao potpuno netačna.

“Njegovo suđenje skoro da nikoga ne zanima. Stanovništvo je suočeno sa svakodnevnom egzistencijalnom borbom, siromaštvom, bijedom, nezaposlenošću i mislim da kod većine njih postoji odbojnost i smatraju Karadžića odgovornim za stanje u kojem se nalaze”, kaže Todorović.

Sličnog je mišljenja i Gordana Katana, novinarka iz Banje Luke, koja smatra da su građani predugo “bili smarani” pričom o Karadžićevom hapšenju, te su izgubili interes za suđenje.

“Mislim da građane Karadžić više ne zanima. Daleko ih više zanimaju one priče od čega se živi, kako se živi, to je ono što je njihov primarni interes”, dodaje ona.

Rajko Vasić, izvršni sekretar Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), kaže da je praćenje sudskih procesa protiv takozvanih “ratnih zvijezda” poput Radovana Karadžića još jedan ostatak bolesnog društva koji ne doprinosi istini o ratu i pomirenju.

“Suđenje Karadžiću je pogrešno, a to pokazuje izbor svjedoka, odnosno iznose se činjenice koje nisu sudske i ne predstavljaju materijalne dokaze. To ne doprinosi sudskom procesu, već političkom pozorištu”, tvrdi Vasić, visoki funkcioner najjače stranke u RS-u.

Nasuprot ovom stavu, Mirko Klarin za Justice Report ističe da je sva suđenja, ne samo Karadžićevo, važno pratiti da bi se shvatilo “šta nam se dogodilo i ko je za to odgovoran”, jer je vidljivo da u zemljama bivše Jugoslavije o tome postoje oprečna mišljenja.

“Sudske presude, u kojima se to utvrđuje izvan razumne sumnje, neće to promeniti, barem ne brzo, ali će ograničiti prostor za razumno poricanje zločina. A nerazumnog će uvek biti”, smatra Klarin.

Merima Husejnović je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.