I1 je prvi svjedok Tužilaštva na suđenju Željku Ivanoviću Arkanu, optuženom da je, kao pripadnik Drugog odreda Specijalne policije Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srpske (RS), 13. jula 1995. godine učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu “s ciljem istrebljenja” i sprovođenju više od 1.000 Bošnjaka u Zemljoradničku zadrugu Kravica, opština Bratunac, koji su u večernjim satima strijeljani.
Prema svjedočenju I1, koje je javnost slušala iz druge prostorije, nakon “pada Srebrenice” 11. jula 1995. godine oko 10.000 muškaraca iz okolnih sela krenulo je šumom prema Tuzli.
“Nakon što smo žene i djecu poslali u Potočare, narod se spontano okupio u selu u kojem sam živio, i dogovorili smo se da krenemo ka Tuzli. Put je rijetko ko znao. Sjećam se da je bilo puno ljudi koji su hodali u grupama i koji, kao i ja, nisu znali kuda idu. To je bilo 12. jula”, rekao je I1.
Grupa je u šumi ostala do noći, kada su naletjeli na prvu zasjedu srpskih vojnika.
“U sred noći uhvatila nas je zasjeda. Pucano je sa svih strana. Dok su vojnici vikali ‘predajte se!’, bježao je svako na svoju stranu. U šumi sam nailazio na mnogo mrtvih ljudi. Toliko ih je bilo da si po njima mogao hodati! Strašno je to, nikada tu sliku ne mogu zaboraviti… Nekako sam se sabrao, odvojio se u grupu sa svojih par komšija i nastavio dalje. Sve kroz šumu…”, prisjetio se svjedok.
Sljedećeg jutra, nakon što ih je presrela druga grupa srpskih vojnika, svi su uhvaćeni i odvedeni na livadu u Lolićima, gdje su zatekli “oko 2.000 ljudi” i gdje je došao i general Vojske Republike Srpske (VRS) Ratko Mladić, koji je pred Haškim tribunalom optužen za zločine počinjene u BiH.
“Mladić nam je rekao da smo spašeni i da ćemo za dva dana biti razmijenjeni i sa svojim porodicama. Mislim da smo mu svi povjerovali. Čak smo mu i aplaudirali. Tada su nam naredili da se formiramo u kolonu i nekud smo krenuli. Išli smo asfaltnim putem, pravo prema Zemljoradničkoj zadruzi. Niko nije znao gdje nas vode”, napomenuo je svjedok I1 i nastavio:
“Ubrzo smo shvatili da smo došli pred veliku halu. Na ulazu su bila dva vojnika sa automatskim puškama. U hangaru je bilo puno k’o šibica. Nisi imao gdje da staneš. Ja sam se nekako provukao do zida i tu čučnuo. Tada je odjedanput počelo sve da gruva. Bacali su bombe, tromblone, pucali su po nama… I tako sve do mraka.”
Nakon prestanka pucnjave i noći provedene u Zadruzi u Kravici, I1 je ujutru čuo kamione i autobuse koji su vadili mrtva tijela iz hangara i odvozili ih. Sjeća se da je bilo još ranjenika.
“Ja sam se prekrio s dva mrtva tijela i šutio. Vidio sam da su neki preživjeli, ali su ih ubrzo ubili. Znao sam da ne smijem da izađem i da pokažem da sam živ. Čekao sam noć i da svi odu. Kada sam bježao iz Zadruge, znam da me je vidio jedan vojnik, ali me je pustio. Došao sam do rijeke, pa u šumu. Krenuo sam ka Žepi, u koju sam stigao 26. jula. Ne znam kako sam sve preživio. To ni dan-danas ne znam”, završio je svoje svjedočenje I1.
Sljedeće ročište zakazano je u četvrtak, 17. septembra 2009. godine.
