Savić: Pomaganje komšijama

Odbrana Momira Savića je, kroz iskaze 11 svjedoka i samog optuženog, nastojala dokazati da on nije učestvovao u progonu, ubistvima, silovanjima, mučenjima i drugim nečovječnim djelima, te da je početkom rata u BiH pomagao Bošnjacima koliko je mogao. Iznošenje dokaza trajalo je šest mjeseci.

Završnu riječ Tužilaštvo BiH će iznijeti 9. juna, a Odbrana 25. juna 2009. godine. Presuda bi, prema zakonskim odredbama, trebala biti objavljena tri dana nakon toga.

Savić je u osam tačaka optužen da je od aprila do septembra 1992. godine, kao pripadnik “neutvrđene paravojne formacije” u vrijeme djelovanja Užičkog korpusa bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA), a potom kao komandir Treće čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), počinio zločin protiv čovječnosti na području općine Višegrad.

Dajući iskaz u svoju odbranu, Savić je kazao da je Užički korpus u Višegrad došao 14. aprila, a ostao do 19. maja 1992. godine. U to vrijeme on je “postavljen da vrši dužnost predsjednika Skupštine opštine”.

“Nisam bio u vojsci. Obavljao sam civilne poslove. Uglavnom sam nabavljao hranu preko Crvenog krsta i dijelio narodu. Polovinom jula 1992. sam postavljen za komandira Treće čete, i tu sam bio do 27. januara 1993. godine, kada sam otišao u Srbiju”, ispričao je.

Prema Savićevom iskazu, njegova jedinica nikad nije išla izvan Mjesne zajednice Drinsko, a zadatak im je bio da štite sela u tom području.

“Niko od Bošnjaka ovdje nije maltretiran. Mogao je biti pronađen u šumi, nahranjen i proslijeđen dalje, a da je maltretiran – to se nikada nikome nije desilo”, kazao je optuženi.

Prema navodima optužnice, Savić je, zajedno s drugim vojnicima, 23. maja 1992. godine u naselju Drinsko izveo iz kuća civile Bošnjake te ih ispitivao i tukao, da bi ih potom odveli u obližnju šumu i “upotrebom vatrenog oružja lišili života”.

“Pričalo se da je došlo do ubistava nekih ljudi. Prijavio sam to komandiru stanice milicije i zvali su Dragana Savića na razgovor. U povratku me je nazvao Juda. Htjeli su me likvidirati. U tim krugovima me zovu Juda – izdajnik”, ispričao je Savić, te dodao da je to “jedini incident koji se desio u Drinskom za vrijeme njegovog boravka”.

Tužilaštvo također smatra da je optuženi u maju 1992. godine naredio civilima iz Drinskog da se okupe, te kada se okupilo oko 200 Bošnjaka, dao im je ultimatum, prijeteći smrću, da toga dana napuste naselje.

Međutim, svjedoci Odbrane tvrde da se Savić u maju 1992. godine obratio Bošnjacima “prijateljskim riječima”, nudeći im pomoć.

“Poštovane drage komšije, plašim se za vašu budućnost. Ako se plašite, dajte da vas sklonimo”, rekao je – navodno prenoseći riječi optuženog – svjedok Momir Savić, koji ima isto ime i prezime kao optuženi.

Kada je u svom svjedočenju govorio o ovom događaju, optuženi je kazao kako se toga dana okupilo oko 80 ljudi, te su zajedno sjedili i razgovarali, nakon čega je predložio da bi “najpametnije bilo da se sklone neko vrijeme”.

“Uvijek sam bio staložen čovjek. Nije bilo ultimatuma, ja to nikada nikome ne bih rekao. Moj karakter mi to ne dozvoljava. Moja namjera je bila samo da pomognem. Kad su odlazili, pozdravljali smo se. Plača, svega je bilo. Pozdravljao sam se s najboljim komšijama i nikome dlaka nije falila”, kazao je optuženi.

Ovog događaja prisjetio se i svjedok Milenko Jevđić, koji je kazao da je Savić “normalnim i umiljatim tonom” rekao komšijama Bošnjacima da bi se, “s obzirom na situaciju u zemlji”, trebali skloniti u naselje Međeđa, gdje je bilo više Bošnjaka.

Svjedokinja A, čiji je iskaz – zbog mjera zaštite – javnost pratila iz druge prostorije, ispričala je da joj je optuženi pomagao kada je početkom rata bila u selu Drinsko.

“Bili smo u jednoj kući dok je Momir mogao narediti da nas niko ne dira. Često je dolazio i obilazio nas, dovlačio nam pšenicu i donosio penziju mužu. Bilo nam je fino s njim i rekao je da nećemo ići dok nas može spašavati. Jedno jutro su došli Dragan Savić i Zoran Tešović i rekli da moramo ići jer nas Momir više ne može spašavati”, ispričala je svjedokinja A.

Svjedok Amir Topalović, koji je tokom rata živio u Sarajevu, ispričao je kako je od oca, koji je preminuo 1995. godine, saznao da je Savić brinuo o njima za vrijeme rata. Također je ispričao da se u proljeće 1992. nekoliko puta čuo telefonom s optuženim.

“Momir i ja smo se znali, pa sam ga zamolio da pripazi na moje roditelje. On mi je rekao da se ništa ne brinem. Kasnije mi je otac kazao da je Momir dolazio nekoliko puta da vidi da li im šta fali”, rekao je svjedok.

Topalović se prisjetio kako mu je otac pričao da je prije napuštanja Višegrada vidio kako “maskirani pripadnici paravojski pale kuće dvojice Guša”, i da mu je Momir Savić rekao da nije imao nikakvu komandu nad njima.

Tužilaštvo Saviću na teret stavlja da je 25. maja 1992. godine u selu Donja Strmica, općina Rudo, prvo pretukao, a potom ubio civila Suada Kurtića kada je pokušao pobjeći.

“Kurtić Suad? Nikad nisam čuo za to ime, osim ovdje na Sudu. I ni za koga od tih ljudi iz tih sela”, kazao je Savić u svom svjedočenju, te potvrdio da je 25. maja 1992. godine išao u općinu Rudo “po putne isprave“.

Vojislav Topalović, nekadašnji predsjednik općine Rudo, kazao je da se toga dana sastao sa optuženim u hotelu “Rudo” i da su dugo razgovarali.

“Sjedili smo nekad do dva ili tri popodne, ručali. Rekao mi je da je došao zbog nekog pasoša koji treba da sredi prijatelju. Ništa detaljnije”, kazao je Topalović.

U jednoj od osam tačaka optužnice Saviću se na teret stavlja da je krajem aprila 1992. godine u selu Meremišlje, općina Višegrad, u grupi s više srpskih vojnika, učestvovao u ispitivanju i premlaćivanju civila Bošnjaka, a zatim u pljačkanju i paljenju njihovih kuća.

O ovom događaju u korist Odbrane govorio je samo optuženi, negirajući svoje učešće, te ističući kako je tada rizikovao svoj život da pomogne Bošnjacima.

“Dragan Savić je okupio grupu ljudi namazanih bojama i otišli su u selo da pljačkaju valjda. Okupio sam trojicu vojnika i otišao tamo. Čuo sam galamu u dnu sela, nekoliko osoba je ležalo na zemlji, a tukli su ih Dragan i drugi. Uspio sam ubijediti Dragana da ih ne tuče, a jedan od dobrovoljaca je potegao pušku da me ubije”, prisjetio se optuženi.

Savić je negirao i navode da je 13. juna 1992. godine učestvovao u protjerivanju Bošnjaka iz naselja Dušće, te izdvajanju grupe civila koji su u jednoj štali ustrijeljeni i spaljeni.

“Naselje Dušće nije bilo u zoni naše jedinice. To je gradski dio. U Dušće nisu imali nikakve potrebe da ulaze”, objasnio je optuženi.

Optužba smatra da je Savić od juna do septembra 1992. godine više puta silovao i maltretirao jednu osobu. Svjedoci, uključujući i optuženog, o ovoj tački optužnice govorili su na zatvorenoj sjednici.

Savić je uhapšen sredinom decembra 2007., a godinu dana poslije, po okončanju dokaznog postupka Tužilaštva, Sud mu je odobrio da se brani sa slobode uz mjere zabrane. Optuženi je tada morao predati lične dokumente i putne isprave, te mu je zabranjeno napuštanje mjesta boravišta.

Merima Husejnović je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.