Gasal i ostali: Posljednji svjedoci Tužilaštva

Željko Lozić, bivši pripadnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO), proveo je osam mjeseci u različitim logorima na području Bugojna tokom 1993. i 1994. godine.

Tužilaštvo BiH tereti Nisveta Gasala, Musajba Kukavicu, Enesa Handžića i Senada Dautovića da su tokom 1993. i 1994. godine učestvovali u nizu zločina počinjenih nad Hrvatima koji su bili zatočeni u logorima na području Bugojna.

Prema navodima optužnice, Gasal i Kukavica se terete kao odgovorni za zatvorenike u logoru “Iskra”, dok se Handžić, bivši pomoćnik komandanta za bezbjednost 307. brigade Armije BiH, i Dautović, bivši član objedinjene komande Armije BiH za Bugojno, terete za učešće u planiranju i zarobljavanju civila u tom gradu.

Prema Lozićevom iskazu, nakon početka sukoba između Armije BiH i HVO-a u julu 1993. godine, otišao je do kuće prijatelja Tome Ivkovića, gdje se sakrivao.

“Htio sam se odmah prvi dan predati, ali Tomo nije dao. Imao je dosta naoružanja, i on i Mario Subašić su pucali kroz prozore, ja sam samo bio u kuhinji i sakrivao se. Nakon što je Tomo ubijen iz snajpera, tek tada smo se predali vojnicima Armije BiH”, pojasnio je Lozić.

Kako je kazao, odveden je u zgradu Gimnazije, gdje je smješten u podrumske prostorije i zadržan oko “dvadesetak dana”.

“Jednom prilikom kada smo izlazili na ručak, jedan vojnik Armije BiH je Marija Subašića udario kundakom puške u sljepočnicu, tako da se Mario zateturao i krv ga je oblila. On je toliko jaukao da su ga sklonili od nas. Kasnije smo samo čuli iz druge prostorije da Mario jauče kako su mu izbili oko. To je bio posljednji put da sam ga vidio”, ispričao je Lozić.

Lozić je pojasnio da je pri odlasku iz Gimnazije povrijedio nogu, tako što je nagazio na komad konzerve, te je prebačen u bolnicu, gdje je zadržan “skoro mjesec dana”.

“Nakon tog perioda, odveden sam u sabirni logor stadiona ‘Iskra’. Po ulasku u stadion, jedan od stražara me upitao da li sam se krio u kući Ivkovića. Kada sam potvrdio, odveo me ispod prema igralištu i tako me udario da mi je krv potekla sa usne i slomile mi se naočale. Ja sam odmah počeo vrištati, a on se valjda prepao jer mi je rekao da se operem i da nikome ne govorim o tome šta se desilo”, ispričao je svjedok.

Lozić je dodao da je iz logora “Iskra” razmijenjen u martu 1994. godine, te da je tokom svog zatočenja odvođen na kopanje rovova na Prusac, kao i da se, nakon oslobađanja, dvije godine liječio od “straha koji se uvukao u same kosti”.

Na ovom ročištu Tužilaštvo je saslušalo i iskaze dvojice bivših policajca iz Bugojna – Bernesa Gavranovića i Alena Slipca, koji su govorili o privođenjima vojnika HVO-a nakon sukoba u Bugojnu.

“Tokom sukoba moja grupa raspoređena je u zgradu Lamele, kako bi se zaštitilo stanovništvo. Nakon kraja sukoba, razoružani bojovnici HVO-a prebačeni su u Gimnaziju. Jedno vrijeme bili su u sali, a potom u podrumu, u ćelijama za pritvor”, kazao je Gavranović.

Prema njegovom iskazu, zatvorenici nisu maltretirani, a uslove u kojima su boravili ocijenio je “dobrim, jer su jeli istu hranu kao čuvari i imali pravo na kupanje”.

Slipac je u sudnici kazao da je u julu 1993. godine, tokom sukoba u Bugojnu, radio “na punktovima na ulazu i izlazu iz grada”.

“Nakon sukoba privodili smo nekada izgrednike, a imali smo pritvorsku jedinicu u stanici policije. Poznato mi je da je postojao i zatvor na stadionu, ali tamo nikada nisam odlazio. Koliko sam čuo, upravnik je bio Nisvet Gasal, a zamjenik Musajb Kukavica”, dodao je Sipac.

Prema navodima optužnice, hrvatski civili zatvarani su, između ostalog, u prostorije Gimnazije, Salon namještaja “Slavonija DI” i stadion “Iskra”, gdje su bili izloženi teškim uslovima i maltretiranju.

Naredno ročište zakazano je za 13. maj 2009. godine, kada će Tužilaštvo započeti sa izvođenjem materijalnih dokaza.