This post is also available in: English
Nakon skoro devet mjeseci suđenja za zločine počinjene tokom 1992. godine u Vlasenici, Odbrana Predraga Bastaha najavila je kako je njihov branjenik “izrazio želju” da pregovara s Tužilaštvom “radi eventualnog dogovaranja sporazuma o priznanju krivice”.
Sudsko vijeće odobrilo je ovaj prijedlog Odbrane, te je optuženom dozvoljeno da nakon ročišta, umjesto u pritvor, ode u prostorije Tužilaštva na razgovor.
Državno tužilaštvo tereti Predraga Bastaha i Gorana Viškovića za radnje koje su “doprinijele i ojačale funkcionisanje logorskog sistema zlostavljanja i progona” u logoru Sušica i drugim zatvorima u Vlasenici, te za “protjerivanja, ubistva, mučenja i silovanja” Bošnjaka tokom 1992. godine.
Na ovom ročištu saslušane su i dvije svjedokinje Odbrane drugooptuženog – Mira Minić i Desanka Tomić – koje su govorile o Viškovićevoj ličnosti i pomoći koju im je pružio 1992. godine u Vlasenici.
Minić i Tomić su pred Sudom kazale kako su 1992. godine bile udate za dvojicu braće – Amira i Jakuba Alihodžića – te da su im oni rekli da s djecom napuste Vlasenicu “dok se situacija u gradu ne smiri”.
“Nakon nekoliko dana, došla je Mira i rekla da su mi muž i djever u pritvoru u logoru Sušica, i ja sam se vratila u Vlasenicu. Zatim sam saznala da on, skupa s drugim zatvorenicima iz logora, vrši radove po gradu, tako smo se i viđali od tada”, kazala je Tomić.
Prema iskazu ove svjedokinje, Gorana Viškovića je poznavala kao dobrog komšiju, koji je bio “kao brat” njenom suprugu Jakubu.
“Jedne prilike, kćerka mi se igrala pred zgradom i pala je s kamiona. Odvela sam je do hitne, ispred koje se nalazio moj muž i čistio, ali su nas odatle uputili do bolnice. Naišao je Goran i odveo nas je sviju do bolnice, čak i moga muža, nakon što je zamolio njegove čuvare da ga puste nakratko”, dodala je Tomić.
Svjedokinja Minić je kazala da se, nakon saznanja o zatvaranju muža, vratila u Vlasenicu, gdje ga je sretala “širom grada, na gradilištima, dok radi”.
“Goran je imao stan do moga, i poznavala sam ga godinama. Goran je meni i djetetu pomagao i nikada nisam čula da je nekoga tukao. Mene i sina je više puta vozio do mojih roditelja u tim teškim periodima”, istakla je Minić.
Obje svjedokinje su Sudu ispričale da su muževe posljednji put vidjele u septembru 1992. godine, “prije stradanja nekih srpskih civila ili vojnika na Rogosiji”, nakon čega su svi zatočenici iz logora Sušica “nestali”.
Naredno ročište zakazano je za 16. mart 2009. godine.
