This post is also available in: English
Zaštićeni svjedok pod pseudonimom A, koji je dao iskaz iz druge prostorije, kazao je da je 1993., sa “nepunih 16 godina”, “borbeno djelovao” kao dio jedinice domobrana u Bugojnu.
“Predao sam se sa svim Hrvatima 23. jula 1993. godine. Proveo sam prvo dva dana u jednoj garaži, gdje sam doživio grozne batine, a zatim oko dvije sedmice u Marksističkom centru. Konačno sam prebačen na stadion ‘Iskra’ i tamo sam bio sve do 1994. godine, kada sam razmijenjen”, prisjetio se svjedok.
Tužilaštvo tereti Nisveta Gasala, Musajba Kukavicu, Enesa Handžića i Senada Dautovića za zločine nad civilima Hrvatima koji su tokom 1993. i 1994. godine bili zatočeni u logorima i garažama u Bugojnu.
Gasal i Kukavica se terete kao odgovorni za funkcionisanje logora “Iskra”, dok se Enes Handžić, bivši pomoćnik komandanta za bezbjednost 307. brigade Armije BiH, i Senad Dautović, bivši član objedinjene komande Armije BiH za Bugojno, terete za učešće u planiranju i zarobljavanju civila u Bugojnu.
Svjedok je u sudnici kazao da je nakon predaje “brutalno pretučen i maltretiran” od strane izvjesnog Enesa Halilovića, koji je bio “brigadni policajac”, te dodao da ima “veliki strah” od svjedočenja jer ga je “2001. ili 2002. Halilović ponovo pretukao”.
“U logor ‘Iskra’ stigao sam sredinom osmog mjeseca 1993. godine. Tamo su nam predstavili upravnika Gasala i pomoćnika Kukavicu, oni su za sve bili odgovorni. Nakon kratkog vremena prebačen sam na prinudni rad u Vakuf, gdje sam u dva mjeseca proživio pakao, mučenje i ranjavanje”, rekao je A.
Međutim, tokom unakrsnog ispitivanja svjedok je rekao Senadu Krehi, Gasalovom advokatu, da “nije u potpunosti siguran” da li je upoznao Gasala i Kukavicu prije odlaska na prinudni rad ili nakon povratka u oktobru 1993. godine.
“Kada sam se vratio na stadion takav izubijan, kao kokoš, isti dan smjestili su nas u sobu i došao je Gasal da nas vidi. Stajao je sa smiješkom i pitao nas: ‘Kako vam je bilo?’ Mi smo samo šutjeli jer nam nije lako bilo”, kazao je A.
Svjedok je također rekao da je na stadionu bio svjedok “izvođenja i mlaćenja“, te da smatra da je “Gasal bio upoznat s tim”, kao i da mu je poznato kako su ljudi pokušavali da se obrate Gasalu, ali on nije slušao.
Na ovom ročištu saslušana je i Slava Gvozden, koja je svog sina Jadranka posljednji put vidjela “nekoliko dana nakon predaje hrvatskih snaga” Bugojna, u Salonu namještaja “Slavonija DI”.
“Nakon dva dana otišla sam da ga vidim, ali su mi rekli da nije tamo. Svugdje sam ga tražila – u logoru na stadionu sam išla šefu Gasalu, a potom i Enesu Handžiću. Samo su mi rekli da nema mog sina. Tek kasnije sam saznala da je odveden na rad u Prusac, a zatim ubijen”, rekla je svjedokinja Gvozden.
Prema njenim riječima, za sudbinu svoga sina saznala je od Željka Miloša, također zatvorenika, koji joj je rekao da je vidio “kad je Jadranko pretučen i ubijen”.
“Molila bih sve ove ljude ovdje da kažuono što znaju, da saznam gdje mi je sin, da mi lakše malo bude”, obratila se svjedokinja Sudu.
Nastavak suđenja zakazan je za 12.novembar 2008. godine.
