Kratica do pravde – sporazum o priznanju krivice

Sporazumi o priznanju krivice koji su sklopljeni pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH, prema mišljenju pravnih eksperata, ne doprinose zadovoljenju pravde jer su prava oštećenih “zanemarena”, a smisao priznanja “nejasan”.

Saliha Đuderija, pravna ekspertica, za Justice Report kaže da neki sporazumi o priznanju krivnje ne donose ništa što već nije utvrđeno.

Sličnog mišljenja su i predstavnici žrtava, koji uz to kažu da nisu obaviješteni o rezultatima sporazuma, a što je zakonska obaveza sudova u BiH.

Iako u zakonu stoji da su sudovi obavezni da o rezultatima sporazuma opriznanju krivnje obavijeste oštećene, Sud BiH to ne čini jer, kako ističu u ovoj instituciji, “nisu obavezni” .

Elvedin Kermo iz Udruženja “16. april 1992–1995” iz Ahmića smatra da “sporazumi predstavljaju vid obmane za žrtve”.

“Razgovarali smo sa tužiocem prije nego što je potpisan sporazum o priznanju krivnje sa Paškom Ljubičićem, i tada smo rekli da se protivimo. Nakon toga niko nas nije kontaktirao, pa ni Sud BiH”, kaže Kermo za Justice Report.

Zagovornici primjene ovog instituta, koji je u BiH na snazi od 2003.godine, ističu da on zaživljava u praksi, iako smatraju da je neophodno“ujednačiti sistem zaključivanja” sporazuma jer postoje različite smjernice o pregovaranju.

“Institut sporazuma o priznanju krivnje sve više zaživljava u praksi sudova i tužilaštava u BiH jer omogućava brže završavanje krivičnih postupaka. Moram ipak istaći da je to jedna dosta oskudna norma koja oštećene dovodi uzaista nezavidan položaj”, smatra Zdravko Knežević, glavni tužilac Federalnog tužilaštva.

Zamjenik glavnog tužioca Tužilaštva BiH David Schwendiman kaže da “jošnije postignuto dovoljno sporazuma da bi se zaključilo kakvi su trendovi i šta je prihvatljivo, te šta treba uraditi u pogledu kazni”.

U cilju postizanja što kvalitetnijih sporazuma o priznanju krivnje, Tužilaštvo BiH planira izdati smjernice o pregovaranju koje će se primjenjivati na državnom nivou, i ta ideja već nailazi na kritike pravnih eksperata i entitetskih tužilaštava.

Postignuti sporazumi

Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 17 osobaje priznalo krivicu za zločine počinjene na području BiH, i većina optuženih se obavezala na neki oblik saradnje sa Tužilaštvom. Pred sudovima na području BiH, prema dostupnim informacijama, do sada su četiri osobe priznale krivicu.

Od početka rada Odjela za ratne zločine 2004. godine, Sud BiH je prihvatio četiri sporazuma o priznanju krivnje sa optuženima za ratne zločine, koja su postignuta u prvoj polovini 2008. godine.

Prvi sporazum sa Tužilaštvom BiH postigao je Idhan Sipić, nekadašnji pripadnik Armije BiH kojeg je Tužilaštvo teretilo da je 1995. godine “zaklao Anđu Banjac u selu Korjenovo Brdo iznad Sanice, općina Ključ”.

Postignutim sporazumom Sipić je priznao djelo i dogovorio kaznu od osam godina, koju mu je Sud BiH i izrekao.

Drugi sporazum sa Tužilaštvom BiH postigao je Veiz Bjelić, bivši pripadnik Teritorijalne odbrane Vlasenica, za zločine nad Srbima počinjene 1992. godine u zatvoru “Štala”. Sud BiH ga je osudio na šest godina zatvora.

Sporazum je postignut i između Tužilaštva i Paška Ljubičića, bivšeg zapovjednika IV bojne Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kojeg je Sud BiH osudio na deset godina zatvora zbog pomaganja u napadu na selo Ahmići, općina Vitez, u aprilu 1993., kada je ubijeno 116 osoba.

Krivicu je također priznao Dušan Fuštar, optužen za zločine počinjene u Keratermu, a Sud BiH ga je osudio na devet godina zatvora.

Prije izricanja presuda Sipić, Ljubičić i Fuštar javno su se pokajali rekavši da im je žao zbog zločina koje su počinili.

“Mada lično nisam nikog ni udario, ni na bilo koji način maltretirao, pritisak moje savjesti traži da iskažem kajanje svima koji su na bilo koji način povrijeđeni zatvaranjem u logor Keraterm, koji su preživjeli bilo koji oblik psihičkog ili fizičkog zlostavljanja, kao i njihovim porodicama za sve brige koje su preživjeli”, pročitao je Fuštar iz svoje Izjave o kajanju krajem aprila 2008. godine.

Ljubičić je također istakao da nije nikog “verbalno povrijedio”, te da znada neće vratiti ničije najmilije, ali da želi “da znaju da se kajem, što će vjerovatno pridonijeti mom duševnom miru”.

Sva četiri sporazuma pred Sudom BiH potpisana su nakon otpočinjanja glavnih pretresa, a prema dostupnim informacijama, na troškove advokata, svjedoka i vještaka tokom suđenja Dušanu Fuštaru, Pašku Ljubičiću, Idhanu Sipiću i Veizu Bjeliću izdvojeno je 222.970 maraka.

“Postoje presude za neke od ovih zločina i sporazum ne donosi ništa što već nije utvrđeno, i sa takvim čovjekom ne treba pregovarati jer ga možete osuditi. Zašto dokazivati Keraterm kad je to već neko drugi učinio”, smatra Saliha Đuderija.

Zahvaljujući nekoliko sporazuma sklopljenim pred MKSJ-om, utvrđeno je kako je nastao logor Keraterm te kakvi su uslovi u njemu vladali, kao i koji su zločini počinjeni.

Također je MKSJ u nekoliko pravomoćnih presuda utvrdio zločine počinjene16. aprila 1993. godine u selu Ahmići, općina Vitez, te druge zločine napodručju Lašvanske doline.

(Ne)obavezna saradnja

Šef Odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH David Schwendiman smatra da sporazum o priznanju krivnje treba “potaknuti one koji su krivi da priznaju krivicu, te da se pokaju i doprinesu pomirenju”.

Schwendiman također kaže da su oni sklopljeni “u interesu javnosti”, s ciljem “uštede sudskog vremena, sprečavanja ponovne traumatizacije žrtava, ostvarivanja neke saradnje sa optuženima i razumne kazne”.

Domaći pravni eksperti ističu da sporazumi potpisani na državnom nivou nisu ostvarili potpuno zadovoljenje pravde.

“Suština sporazuma bi se trebala ogledati u informacijama koje optuženiili osumnjičeni daje u vezi sa zločinima i drugim saučesnicima, te žrtvama. Smatram da je interes sporazuma da se postigne pravda i satisfakcija za žrtve”, smatra Đuderija.

Sporazum koje je Tužilaštvo sklopilo sa Fuštarom ne podrazumijeva njegovu saradnju u nekom drugom predmetu, ali ga obavezuje da, “ukoliko ima”, otkrije informacije o identitetu žrtava i lokacijama njihovih posmrtnih ostataka, te izvršiocima smaknuća zatočenika u prostoriji 3 u logoru Keraterm.

U sporazumima sklopljenim sa Bjelićem i Sipićem nije precizirano da lisu obavezni na neki oblik saradnje, iako je tužiteljica Sanja Jukić na ročištuu martu 2008. godine istakla da je Tužilaštvo BiH sklopilo sporazum sa Bjelićem zbog njegove “spremnosti na saradnju”.

“Ukoliko nam optuženi ili osumnjičeni za silovanje sporazumom ponudi kaznu od godinu dana, mi nećemo pristati na nju, ali ukoliko se ponudi neka između 10 i 15 godina, mogli bismo je razmatrati”, pojašnjava Schwendiman.

Bjelić je pred Sudom BiH osuđen na šest godina jer je, između ostalog, učestvovao u silovanju jedne osobe u zatvoru “Štala”.

Tužilac Schwendiman smatra da Tužilaštvo BiH nije moglo ostvariti veliku korist od saradnje sa Bjelićem i Sipićem, dok ističe da su od Ljubičića dobili“vrijedne informacije”.

Ljubičić se sporazumom o priznanju krivnje obavezao da će Tužilaštvu BiH ili MKSJ-u “potpuno, istinito i cjelovito” otkriti sve što mu je poznato odogađajima u Lašvanskoj dolini iz 1993. godine, te o drugim zločinima napodručju BiH.

Neki od optuženih koji su priznali krivicu pred MKSJ-om obavezali su se na saradnju sa Tužilaštvom koja uključuje svjedočenje u drugim predmetima, te dostavljanje informacija o saučesnicima, žrtvama izločinima za koje su osuđeni.

Tako su Dragan Obrenović i Momir Nikolić (priznali krivicu za učešće u zločinima počinjenim u Srebrenici u julu 1995.godine), između ostalog, svjedočili protiv bivših pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) Dragana Jokića i Vidoja Blagojevića, koje je MKSJ osudio zajednona 27 godina zatvora za zločine nad Bošnjacima iz Srebrenice.

Iako je sporazumom Tužilaštvo za Nikolića tražilo kaznu od 15 do 20 godina, Pretresno vijeće ga je u decembru 2003. nepravomoćno osudilo na 27 godina, da bi, nakon žalbi Odbrane, kazna bila smanjena na 20 godina, dok je Obrenović osuđen na 17 godina zatvora.

Najniža kazna koju je MKSJ izrekao, nakon postizanja sporazuma o priznanju krivnje, jesu tri godine Draganu Kolundžiji za zločine počinjene u logoru Keraterm.

U Tužilaštvu u Haagu ističu da do sada nisu tražili sankcionisanje osoba koje nisu ispunile obaveze preuzete sporazumom o priznanju krivnje.

Jednaki standardi

Zakon o krivičnom postupku BiH omogućava svim tužilaštvima da prije okončanja glavnog pretresa mogu pregovarati o priznanju krivnje sa osumnjičenim ili optuženim, ali nalaže sudovima da o rezultatima postignutog sporazuma obavijeste oštećene.

U Sudu BiH ističu da “nisu dužni” obavijestiti oštećene o rezultatima sporazuma o priznanju krivnje, te dodaju da je to obaveza Tužilaštva BiH.

“Nas nije niko kontaktirao i ne znam da je vođen postupak protiv Veiza Bjelića”, kaže za Justice Report Radominka Duvnjak iz Udruženja porodica zarobljenih i poginulih boraca inestalih civila iz Vlasenice.

Schwendiman objašnjava da “još nije postignuto dovoljno sporazuma da bi se zaključilo kakvi su trendovi i šta je prihvatljivo, te šta treba uraditi upogledu kazni”.

Prije nego što će potpisati sporazume sa Fuštarom, Ljubičićem i Sipićem,Tužilaštvo BiH je izmijenilo prvobitne optužnice protiv njih, kojima su terećeni za teža krivična djela.

Prema postojećim zakonskim propisima, tužilaštva mogu odustati od cijele optužnice ili samo nekih tačaka ukoliko tokom postupka utvrde da nisu uspjeli dokazati da postoji osnovana sumnja da je osoba počinila zločine.

“Nisam pristalica prakse za koju sam čuo da postoji u BiH i da se osobe terete po više tačaka i više krivičnih djela pa se u pregovaranju o krivnji odnjih odustaje. Mislim da to nije dobra praksa jer se postavlja pitanje šta jesa pravima oštećenih”, smatra Knežević.

Ljubičić se prvobitno teretio po četiri tačke i 16 podtačaka optužnice za zločin protiv čovječnosti, da bi postignutim sporazumom kvalifikacija djela bila promijenjena u zločin protiv civilnog stanovništva, to jest pomaganje pri napadu na Ahmiće u aprilu 1993. godine.

U cilju postizanja kvalitetnih sporazuma o priznanju krivice, Tužilaštvo BiH uskoro planira izdati smjernice o pregovaranjima koje će primjenjivati samona državnom nivou, što je izazvalo kritike pravnih eksperata i entitetskih tužilaštava.

“Postavili smo neke osnove o kojima tužioci trebaju razmisliti prijenego se upuste u pregovaranje, a to su: koliko smo postigli do sada i ima li potrebe za sporazumom, da li imamo neke koristi od njega, treba li se upuštatiu pregovore sa osobom koja je manje pouzdana…”, kazao je Schwendiman.

Pravna ekspertica Đuderija za Justice Report kaže da je “ključno” da se dogovori forma sporazuma, te da se ustanovi “minimum kriterija po kojima ih je moguće dogovarati”.

Entitetski tužioci smatraju da je neophodna ujednačena praksa zaključivanja sporazuma u cijeloj BiH kako bi se svi optuženi ili osumnjičeni doveli u jednak položaj.

“Smatram da bi ujednačena postupanja tužilaca u postupcima pregovaranjao krivnji i zaključivanja sporazuma bila vrlo poželjna jer bi se time u jednak položaj doveli svi optuženi ili osumnjičeni, a sa druge strane osigurao bi se veći stepen zaštite oštećenih”, kazao je Knežević.

Slično mišljenje ima i Amor Bukvić, glavni tužilac Republike Srpske, koji ističe da bi preporuke trebale biti identične za sva tužilaštva u BiH, teda bi se na takav način uveli “jednaki standardi i postupci tužilaca”.

Aida Alić je novinarka BIRN –Justice Reporta. [email protected]. Justice Report je sedmična BIRN publikacija.