Uspostavljanjem jasnih kriterija za prebacivanje predmeta ratnih zločina na lokalne sudove u Bosni i Hercegovini riješila bi se pretrpanost Suda BiH, a ujedno i ubrzalo procesuiranje ratnih zločina, smatraju stručnjaci.
Prema postojećim zakonskim propisima, Sud BiH ima nadležnost odlučivati na kojem nivou će se voditi suđenja optuženima za ratne zločine. U toj instituciji, kao i u OSCE-u, koji radi monitoring suđenja, smatraju da nisu jasno utvrđeni kriteriji za ocjenu osjetljivosti, te rješenje vide u strategiji za procesuiranje ratnih zločina, koja se izrađuje skoro dvije godine.
Predstavnici OSCE-a pojašnjavaju za Justice Report da je ocjena osjetljivosti predmeta trenutno “jako složena i komplikovana”, te da se iz dosadašnjeg iskustva ne može reći da “stvari idu glatko”.
“Postoji niz tehničkih detalja koji se moraju razjasniti. Glavni kriterij je nivo odgovornosti i težina zločina, uz još neke, ali se pri odlučivanju samo postavlja pitanje da li je taj predmet povezan sa nekim drugim koji je u fazi istrage ili suđenja”, kaže Francesco de Sanctis, pravni savjetnik za ratne zločine u Odjelu za ljudska prava OSCE-a.
Sličnog mišljenja je i Meddžida Kreso, predsjednica Suda BiH, koja smatra da su sudska vijeća Suda BiH “imala različitu praksu pri utvrđivanju osjetljivosti predmeta”, i pojašnjava da se “procesuiraju ili su već procesuirani neki predmeti gdje nema ni povreda, a kamoli mrtvih glava”.
“Opravdane su sve kritike u vezi s ocjenom osjetljivosti predmeta. Sud BiH ima isključivu nadležnost za procesuiranje predmeta ratnih zločina, ali zbog ograničenosti kapaciteta nismo u mogućnosti procesuirati sve predmete ratnih zločina”, kaže Kreso.
Branko Todorović, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava Republike Srpske (RS), smatra da se trebaju ojačati kapaciteti Državnog suda.
Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žene žrtve rata”, smatra da se “trebaju poštivati kriteriji za ocjenu osjetljivosti” kako udruženja žrtava ne bi morala tražiti da se pojedini teški predmeti vrate na državni nivo nakon što su dodijeljeni okružnim i kantonalnim sudovima.
Ustupanje predmeta
Od 2005. godine, kada je Sud BiH počeo sa procesuiranjem optuženih za ratne zločine, nižim sudovima su na daljnje procesuiranje ustupljena samo dva predmeta.
Sud BiH ima mogućnost ustupiti predmet jednom od kantonalnih sudova u Federaciji BiH ili nekom od okružnih sudova u Republici Srpskoj. I jedni i drugi, prema istraživanjima koje je BIRN– Justice Report proveo u proteklih godinu dana, imaju vrlo ograničene kapacitete kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina, ali ipak to rade.
Prem postojećem zakonu, državno tužilaštvo i sud imaju isključivo nadležnost za procesuiranje ratnih zločina u svim predmetima u kojima je istraga pokrenuta nakon 2003. godine, kada je zakon usvojen.
Sudovi i tužilaštva moraju predmete uputiti na ocjenu, a na državnom nivou dobijaju oznake „osjetljiv“ ili „vrlo osjetljiv“ predmet. Niži sudovi mogu dobiti one manje osjetljive slučajeve.
Niži sudovi imaju problem sa pružanjem zaštite svjedocima, sa brojem sudija, dok tužilaštva nemaju dovoljno tužilaca koji bi radili na ovim teškim predmetima.
Najbolje uslove za procesuiranje ratnih zločina ima Sud BiH, ali ni ova institucija nema dovoljno kapaciteta da preuzme sve slučajeve koji će se pojaviti u budućnosti.
Odluka o ustupanju predmeta nižem sudu donesena je, na zahtjev Tužilaštva, u slučaju Mladena Milanovića, koji je optužen da je, kao pripadnik vojnih snaga tadašnje Srpske Republike BiH, 1992. godine fizički zlostavljao zatvorenike u logoru “Bunker” u Semizovcu, gdje je navodno bio stražar.
U rješenju Suda BiH od 10. januara 2008. godine o prebacivanju predmeta Milanović na Kantonalni sud Sarajevo navedeno je da se uvažava prijedlog Tužilaštva BiH, koji je “baziran na razlozima ekonomičnosti, fikasnosti vođenja postupka i njegove nekompleksnosti”.
Drugi predmet, koji je upućen na sud u Banju Luku, gdje je i okončan 2006. godine, tiče se Bore Milojice, bivšeg pripadnika Interventnog voda Ljubijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), osuđenog na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenih u selu Hegići kraj Prijedora.
Iste zahtjeve Državno tužilaštvo podnijelo je i za Veiza Bjelića i Ferida Hodžića, bivše pripadnike Teritorijalne odbrane BiH, koji su jednom optužnicom iz 2008. godine terećeni za ratni zločin počinjen u Vlasenici tokom 1992. godine. Sud je odbio prijedlog, nakon čega je započelo suđenje.
Međutim, Veiz Bjelić je nedugo nakon početka suđenja sklopio sporazum o priznanju krivnje, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina. Suđenje Hodžiću je nastavljeno.
Sud je odbio i zahtijev za prebacivanje predmeta Sreten Lazarević i ostali uz obrazloženje da svjedocima može biti pružena bolja zaštita na državnom nivou.
Sretena Lazarevića, Dragana Stanojevića, Mileta Markovića i Slobodana Ostojića Tužilaštvo tereti da su kao pripadnici rezervnog sastava policije Stanice javne bezbjednosti (SJB) Zvornik,u vremenu od maja 1992. do marta 1993. godine počinili ratni zločin protiv civila zatočenih u logorima u zgradi Suda za prekršaje i preduzeću “Novi izvor”.
Polovinom marta ove godine, David Schwendiman, zamjenik glavnog tužioca i rukovodilac u Posebnom odjelu za ratne zločine Tužilaštva BiH, izjavio je da je u ovoj instituciji u toku “uvođenje reda” u proces izbora predmeta, što bi, kako je rekao, “trebalo uvjeriti građane da se predmeti ne odabiru da bi se postigla jednaka zastupljenost na nacionalnoj osnovi”.
“Žrtava i počinilaca bilo je na svim stranama, a mi ćemo, sve dok budemo imali podršku za naš rad u istragama i krivičnim gonjenjima, nastojati da radimo na što više predmeta”, kazao je Schwendiman u izjavi medijima.
Selektivno procesuiranje ratnih zločina
Predsjednica Suda BiH Meddžida Kresou intervjuu za Justice Report kaže da i sama smatra kako je “bilo različitih stavova sudskih vijeća”, i da se neki predmeti “koji nemaju takav značaj” procesuiraju na ovom sudu, a neki daleko kompleksniji “spuste” na druge sudove.
Uvidom u predmete pred Odjelom zaratne zločine primjetno je da su najteži slučajevi bili oni koji su iz Haaga upućeni na daljnje procesuiranje u BiH, a riječ je o 10 optuženika. Tužilaštvo BiH je podiglo a Sud potvrdio tek nekoliko optužnica protiv visoko rangiranih političkih ili vojnih dužnosnika.
Tako je optužen Momčilo Mandić, bivši ministar pravde Republike Srpske, koji je nepravosnažnom presudom oslobođen optužbi za osnivanje logora na području Sarajeva tokom 1992. godine.
U toku je suđenje Gojku Kličkoviću, bivšem visokom zvaničniku RS-a, koji se zajedno sa Jovanom Ostojićem i Mladenom Drljačom tereti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je rezultirao nizom zločina na području Bosanske Krupe.
U toku je i suđenje Predragu Kujundžiću, bivšem vođi paravojne formacije “Predini vukovi”, koji se tereti za zločine na području Doboja.
Suđenje je u toku i Novaku Đukiću, prvoj osobi kojoj se od kraja rata na ovamo sudi za granatiranje Tuzle u maju 1995. godine, kada je ranjeno i ubijeno više od 300 osoba. On je bio komandant Taktičke grupe Ozren VRS-a.
Također se “krupnim” može smatrati predmet na osnovu kojeg se vodi proces, koji traje već više od dvije godine, protiv 11 optuženih za saučešće u genocidu nad Bošnjacima Srebrenice.
Istovremeno, u protekle tri godine Sud BiH je procesuirao nekoliko predmeta koji su tretirali niže rangirane vojnike i policajce. Samo jedan od njih tiče se braće Gorana i Zorana Damjanovića, koji su osuđeni na 11, odnosno 10 i po godina, za premlaćivanje grupe civila od posljedica kojeg niko nije smrtno stradao.
Prema postojećem zakonodavstvu, ukoliko je istraga započeta prije donošenja Zakona o krivičnom postupku 2003. godine, Tužilaštvo BiH može ustupiti predmet kantonalnim ili okružnim tužilaštvima.
“Postoji tehnički detalj koji se mora razjasniti a tiče se predmeta u kojima je istraga počela nakon usvajanja Zakona o krivičnom postupku. U tim slučajevima Tužilaštvo BiH mora pitati Sud BiH da li će neki predmet biti ustupljen”, pojašnjava De Sanctis za Justice Report.
Kriteriji za prebacivanje nekog predmeta na entitetske sudove, kaže De Sanctis, jesu nivo odgovornosti, težina zločina, broj žrtava i potreba davanja zaštite i podrške određenim svjedocima.
“Pojedinačno ne možemo ocijeniti kako je napravljena ta kategorizacija jer postoje i drugi faktori, na primjer da li je jedan predmet povezan sa drugim i slično”, dodaje De Sanctis.
Aktivisti u nekim nevladinim organizacijama smatraju da Državni sud treba snositi najveći teret, te izražavaju nepovjerenje prema lokalnom pravosuđu.
Branko Todorović smatra da Sud BiH zna da “ni jedan sud u Republici Srpskoj neće predmete ratnih zločina odraditi profesionalno i kvalitetno, i zbog toga izbjegavaju da im ih daju”. Todorović slično vidi i situaciju u Federaciji BiH.
“Imamo jasnu situaciju da se kantonalni sudovi vrlo često ponašaju selektivno, da su vrlo spremni kada treba procesuirati Srbe, a puno su suzdržani kada su u pitanju Hrvati i Bošnjaci. U sudovima u RS-u to je mnogo drastičnije. O ovoj mojoj ocjeni za kantonalne sudove može se diskutovati, ali nema ni jedne tvrdnje koja će pobiti to da sudovi u RS-u ne rade ništa, okružna tužilaštva samo osmišljavaju izgovore za ono što nisu uradili”, kaže Todorović.
Bakira Hasečić ističe da kada bi se okružni i kantonalni sudovi “pridržavali zakona, odnosno primjenjivali ga, procesuiranje predmeta ratnih zločina na lokalnim sudovima ne bi bio nikakav problem”.
“Sada se dešava da sud u Istočnom Sarajevu dobije predmet za zločin u Višegradu koji je za posljedicu imao ubistvo više osoba, i da glavni sudija bude također iz Višegrada”, kaže Hasečić, dodajući da udruženja žrtava u ovakvim slučajevima traže da se ti predmeti vrate Sudu BiH.
Udruženje “Žene žrtve rata”, kaže Hasečić, svojim aktivnim radom “vratilo je nekoliko predmeta na daljnje procesuiranje na Sud BiH”, i kao primjer daje predmet Bobana Šimšića i Neđe Samardžića, koji su već osuđeni.
Šimšića je, za zločin počinjen u Višegradu, Sud BiH osudio na 14 godina zatvora, dok je Samardžić dobio 24 godine za zločin u Foči.
Kreso kaže i da, iako Sud BiH svojom praksom uspostavlja kriterije, on se uveliko oslanja i na kriterije osjetljivosti koje primjenjuje Tužilaštvo BiH, ali “to treba objediniti u okviru strategije i znati tačno koji predmeti i koliko njih će biti prebačen ona entitetske nivoe”.
Na strategiji za procesuiranje ratnih zločina radi radna grupa kojom rukovodi glavni tužilac Tužilaštva BiH, a koja bi trebala dati rješenja za mnoge probleme sa kojima se susreće ovdašnje pravosuđe.
“Važno je da se u ranim fazama odluči gdje će se obavljati suđenje. Da se odluka donese na inicijativu ureda Tužilaštva i onda potvrdi sudskom odlukom, nekim tijelom poput vijeća zaustupanje na Sudu BiH”, kaže Ilia Utmelidze, pravni savjetnik Odjela za ljudska prava OSCE-a.
Utmelidze ističe da je “odgovornosti nadležnost Suda BiH” da o ovim pitanjima donosi odluke zasnovane na čvrstim i jasnim kriterijima koji će biti poznati javnosti.
Erna Mackic je novinarka BIRN – Justice Report-a. [email protected]. Justice Report je sedmična BIRN publikacija.
