Svjedok: “Džinić nije bio u Kravici”

Odbrana Brane Džinića, jednog od jedanaestorice optuženih za genocid nad Bošnjacima kod Srebrenice, ispitala je osam svjedoka. Deveti pozvani svjedok, Ilija Ilić, nije se pojavio na ročištu, te je Odbrana odustala od njegovog svjedočenja.

Tužilaštvo smatra da su jedanaestorica optuženih 13. jula 1995. godine na teritoriji općine Bratunac izvodili “sigurnosne operacije” te su učestvovali u hvatanju i zarobljavanju više hiljada Bošnjaka, koji su okupljeni na livadi u Sandićima, odakle je u toku dana njih više od hiljadu odvedeno u obližnje selo Kravica.

Kravici su, u večernjim satima, navodi se u optužnici, Miloš Stupar, Milenko Trifunović, Petar Mitrović, Brano Džinić, Aleksandar Radovanović, Slobodan Jakovljević, Miladin Stevanović, Velibor Maksimović, Dragiša Živanović, Branislav Medan i Milovan Matić učestvovali u strijeljanju zatočenih Bošnjaka.

Svjedoci Odbrane Zoro Lukić i Zoran Tomić suspendovani su sa dužnosti policajca u julu 2007. godine i protiv njih je otvorena istraga zbog učešća u događajima u i oko Srebrenice u julu 1995. godine.

Dvojica nekadašnjih pripadnika 2. voda Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, govorili su o kretanju ovog voda 11, 12. i 13. jula 1995. godine. Prema iskazu ove dvojice svjedoka, početkom jula 1995. osam pripadnika 2. voda, među kojima i Brano Džinić, nalazilo se u mjestu Srednje u blizini Sarajeva. Tu su ostali do 11. jula, kada im je Rado Čuturić, komandant odreda, naredio da se povuku u Bratunac.

Iz Bratunca su 12. jula krenuli sa zadatkom da izvrše “pretres” jednog sela u blizini, nakon čega su upućeni kao “obezbjeđenje putne komunikacije od Kravice prema Konjević Polju”, na prevoju u selu Sandići.

Tokom 12. i 13. jula 1995. nalazili su se na tom mjestu, patrolirajući povremeno prema selu Lolići. Džinić i Tomić su noć između 12. i 13. jula proveli u kući udaljenoj stotinjak metara, sa Predragom Čelićem i Slobodanom Stjepanovićem, da bi se 13. jula rano ujutro opet pridružili Lukiću.

“Iz šume su izlazili muslimanski vojnici, predavali se”, rekao je Lukić. Osobe koje su se predale bile su obučene i kao civili i kao vojnici, a njihovo oružje nije vidio, izjavio je.

Oba svjedoka su 13. jula vidjela vođu vojske bosanskih Srba Ratka Mladića kako govori nešto Bošnjacima koji su se nalazili na livadi, ali zbog udaljenosti nisu čuli šta je govorio. Nakon toga, “vojska je postrojila muslimane i otišli su u pravcu Kravice”, rekao je Lukić, koji je sa Tomićem i Džinićem posmatrao odlazak kolone.

Njih trojica su sve vrijeme, tvrdi ovaj svjedok, od Zemljoradničke zadruge u Kravici bili udaljeni oko 1.300 metara.

Poslijepodne, 13. jula, naišao je autobus Drugog odreda i Lukić, Tomić i Džinić tim autobusom odlaze u Konjević Polje, gdje su i prenoćili.

Opisujući naoružanje koje su imali, Lukić i Tomić su izjavili da bombe nisu bile uobičajeni dio opreme.

Optužnica Džinića tereti da je 13. jula 1995. bacao bombe u Kravici. “To nije moguće jer je cijelo vrijeme bio sa mnom”, rekao je Lukić.

Lukića i Tomića ispitala je i Odbrana Miloša Stupara, za koga se u optužnici tvrdi da je bio komandant Drugog odreda Specijalne policije Šekovići. Oba svjedoka izjavila su da je Stupar bio komandant do polovine juna 1995, kada ga je zamijenio Rado Čuturić. Čuturić je poginuo u septembru iste godine. Svjedoci su izjavili da 12. i 13. jula 1995. nisu vidjeli Miloša Stupara.

Sljedećih šest svjedoka Odbrane svjedočilo je na okolnosti nadimka i ličnih svojstava optuženog, govoreći o njegovom sportskom angažmanu. Ovi svjedoci poznavali su Džinića kao fudbalera. “Na fudbalskom terenu čovjek ispoljava svoju prirodu”, konstatovao je advokat Boriša Ilić.

Džinić je, između ostalog, bio kapiten FK Vlasenica, što je zaslužio svojim korektnim i poštenim odnosom prema svim akterima u igri, objasnio je Miloš Lakić, predsjednik FK Vlasenica.

“To je igrač koji nikada nije dobio crveni karton”, izjavio je Lakić.

Dejan Dabić poznavao je Džinića od 2000. godine i opisao ga kao osobu koja je bila primjer drugima. Radomir Stevanović, zamjenik načelnika opštine Vlasenica, izjavio je da poznaje Džinića od 1996. godine. Za njega kaže da je “veliki sportista, pošten i savjestan građanin, čvrstog karaktera i jakog morala”.

Dalibor Đurđić i Slađan Stanković takođe su govorili o sportskom angažmanu Brane Džinića.

Muhamed Buševac iz Kladnja ispričao je da je Džinića upoznao kao dječaka od 11 godina. Tokom rata se nisu viđali sve do 1997. godine. Prilikom ponovnog susreta su se izljubili i otišli u kafić na sok. Džinić nije pušio ni pio alkohol.

Svi svjedoci su ustvrdili da Brano Džinić nije imao nadimak “Čupo”. Nadimak koji im je poznat bio je “Džine” ili “Džina”, rekli su. Dozivanje osobe pod tim nadimkom čulo se i na videosnimcima fudbalskih utakmica koje je Odbrana prezentirala u sudnici.

Svjedoci su izjavili da porodica Brane Džinića u Vlasenici živi u iznajmljenom stanu čiji su vlasnici Bošnjaci te da redovno plaća kiriju.

Optuženi Petar Mitrović i Branislav Medan nisu bili prisutni na ovom ročištu, ali se njihovo pojavljivanje očekuje uskoro, budući da su prekinuli štrajk glađu.

Suđenje se nastavlja 18. oktobra, saslušanjem svjedoka Odbrane Velibora Maksimovića.