Članak

Ohrabrenja “druga generala”

27. Maja 2011.11:56
Haso Hasanović iz Srebrenice je u julu 1995. godine vidio Ratka Mladića, tadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske, i kaže da se taj susret ne zaboravlja.

This post is also available in: English

“Bili smo zatvoreni u kasarni u Bratuncu i on nas je pitao šta jedemo, gdje je vojska i tako. Davno je bilo, ali ne može se zaboraviti”, kazao je Haso Hasanović za BIRN – Justice Report.

Vijest o hapšenju Mladića, kako je rekao, veoma ga je obradovala, mada smatra da je trebao biti uhapšen još prije 16 godina. I njegove komšije, povratnici u selo Lehoviće (opština Srebrenica), bili su srećni kada su čuli za hapšenje.

“Ovdje ima jedno četiri-pet porodica. Veoma su srećni. Juče kad je bila ta vijest, nisam bio kod kuće. Mene su zvali da mi jave, ali nisam mogao da vjerujem dok uveče nisam vidio na vijestima”, kazao je Hasanović.

On je jedan od brojnih svjedoka koji su na suđenjima u Haagu i Sarajevu optuženim za genocid i druge zločine u Srebrenici svjedočio o dešavanjima u julu 1995. godine.

Hasanović, u to vrijeme 16-godišnji mladić, dva puta je preživio zarobljavanje muškaraca bošnjačke nacionalnosti, od kojih je najveći broj potom strijeljan.

Susret sa Mladićem je na suđenju u Sudu BiH opisao i zaštićeni svjedok S-111, koji je jedan od nekolicine onih koji su preživjeli egzekucije 13. i 14. jula u skladištu u Kravici. Prije nego što je sa ostalim zarobljenim odveden u skladište, na livadi u Sandićima (opština Bratunac) obratio im se Mladić.

“Rekao nam je: ‘Porodice su vam evakuisane i vi ćete biti za dan-dva. Niko vas neće tući i ješćete. Ovdje vam je toplo, smjestićemo vas negdje gdje je hladnije.’ Ja sam ustao i pitao ga: ‘Druže generale, vidite da sam bos. Imam cipele u rancu, da ih obujem.’ Rekao mi je da ću dobiti cipele…”, ispričao je ovaj svjedok.

Za njega su, kako je dodao, Mladićeve riječi bile ohrabrujuće i vjerovao mu je.

Prema iskazu svjedokinje Munire Subašić, u noći 11. jula u bazu UNPROFOR-a u Potočarima su stigli pripadnici vojske i rekli da će se sutra “sve smiriti” jer dolazi general Ratko Madić.

“Mladić se 12. jula stvarno pojavio u Potočarima. S njim su došle i dvije kamere. Sve nas je tješio i rekao da će nas spasiti. Bili smo gladni i žedni, a djeca su neprekidno plakala. On ih je okupio i davao im bombone i čokolade. Čim su se kamere ugasile, mnoga djeca su bila ubijena”, kazala je Subašić.

Subašić je rekla da je 12. jula u Potočarima posljednji put vidjela svog sina.

“Mladić mi je prišao i na moju molbu doveo sina. Ja sam ga držala za jedan rukav, a srpski vojnik za drugi. Htjela sam da ga zadržim, da ga ne vode. Uspio mi je reći da se ne sekiram i da će sve biti u redu… Više ga nisam vidjela, niti sam njegove kosti ikada pronašla. Imao je 18 godina”, rekla je Subašić.

Svjedok Z2 ispričao je da je kao stariji civil sa ženama i djecom bio u Potočarima kada se pojavio Mladić.

“U Potočarima sam bio dva dana, vidio sam i Ratka Mladića tamo. Davao je djeci čokolade, tako je volio djecu da je pobio očeve i ostavio siročad”, kazao je Z2.

Opisujući izdvajanja muškaraca u Potočarima, svjedok Mile Janjić je rekao da je prvi dan odvezeno između osam i deset autobusa sa po 70 do 80 izdvojenih muškaraca, a narednog dana najmanje dvostruko veći broj.

“Pitao sam zašto odvajaju muškarce i rekli su mi da je general Mladić rekao da zbog vrućina prvo idu žene i djeca, a muškarci poslije”, kazao je Janjić.

Brojna svjedočenja odnosila su se na sastanke u hotelu “Fontana” održane 11. i 12. jula, na kojima su osim Mladića, bili predstavnici Holandskog bataljona UNPROFOR-a, lokalnih civilnih vlasti Bratunca, te predstavnici bošnjačkog stanovništva s područja Srebrenice.

“Prije sastanka u ‘Fontani’, koji je bio zakazan za 10 sati, sastali smo se u komandi Bratunačke brigade i Mladić nas je pitao: ‘Šta ćemo sad sa ovim muslimanima?’ Odgovorili smo da ne znamo i da treba vidjeti šta hoće muslimani”, ispričao je svjedok Srbislav Davidović, u to vrijeme predsjednik Izvršnog odbora Bratunca, s kojim su bila još dva predstavnika lokalne vlasti.

On je naveo da je Mladić kasnije u “Fontani” predstavnicima Bošnjaka nekoliko puta rekao da mogu ostati i da će biti bezbjedni uz uslov da predaju oružje, kao i da će oni koji su okrvavili ruke biti procesuirani.

Na pitanje tužioca da li misli da je Mladić govorio istinu, ovaj svjedok je odgovorio da je tada tako mislio, ali da sada vidi “da nije tako bilo”.

Slobodan Mijatović, koji je sa grupom vojnih policajaca pratio Mladića na putu od Srebrenice do Han-Pijeska, prisjetio se kako su se zaustavili kod mjesta Sućeska.

“Mladić se obratio pripadnicima zvorničke policije ‘Vukovi s Drine’ govoreći im da se ne žure i da s pameću rade to što rade, jer im je svijet dao dovoljno vremena”, kazao je Mijatović.

Dragomir Vasić, koji je u julu 1995. godine bio načelnik Centra javne bezbjednosti u Zvorniku, ispričao je šta mu je prilikom susreta rekao Ljubiša Beara, tadašnji načelnik za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, koji je u Haškom tribunalu prvostepenom presudom osuđen na kaznu doživotnog zatvora.

“Rekao je da je došao sa zadatkom da se likvidiraju svi zarobljenici i da je to naredba njegovog šefa, generala Mladića”, rekao je Vasić.

Veći broj svjedoka, pripadnika srpskih snaga i policije, Mladića je opisalo kao strogog generala, kojem se skoro niko nije smio suprotstaviti. Momir Nikolić, koji izdržava 20-godišnju kaznu zatvora za zločine u Srebrenici, svjedočio je o susretu s Mladićem 13. jula u Konjević Polju.

Prema Nikoliću, Mladić je zarobljenim Bošnjacima koje je tu zatekao rekao da će biti prebačeni do Kladnja, ali da je na njegovo pitanje šta će biti s tim ljudima, general odmahnuo rukom, na način koji je, po njegovom mišljenju, značio da treba da budu likvidirani.

“Suprotstaviti se Mladiću u to vrijeme je bilo ravno samoubistvu”, rekao je Nikolić.

Prema podacima iz optužnica i presuda, mjesta najmasovnijih pogubljenja muškaraca bošnjačke nacionalnosti bila su skladište u Kravici, Ekonomija u Branjevu, Dom kulture u Pilici, selo Orahovac, brana u Petkovcima, škola u Ročevićima, te obala rijeke Drine kod Kozluka.

“Duševna bol je najgora. Postavljanje pitanja šta se desilo, zašto se desilo… I poslije 13 godina naš dan počinje pričanjem ko je sanjao rat i svoje dijete, a onda ko je pronađen u kojoj grobnici”, izjavila je Munira Subašić na jednom od suđenja prije nekoliko godina.

This post is also available in: English