Mogućnost ponavljanja postupka pred Sudom BiH?

Istovremeno, međutim, treba imati u vidu član 327, stav 1, tačka f, Zakona o krivičnom postupku BiH koji predviđa da krivični postupak završen pravosnažnom presudom može da se ponovi u korist osuđenog ako Ustavni sud BiH ili Evropski sud za ljudska prava “utvrdi da su u toku postupka kršena ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda zasnovana na tom kršenju”.

To znači da branitelji osuđenih lica mogu podnijeti zahtjev za ponavljanje postupka, o kojem dalje odluku donosi tročlano vijeće Suda BiH. Ipak, i ovdje treba imati na umu da nije zagarantovano, i da je vrlo moguće da se i u ponovljenom postupku, primjenom Krivičnog zakona bivše Jugoslavije iz 1976., ne izrekne povoljnija kazna od one koja je već prethodno bila izrečena.

Sud je, naime, iako je utvrdio povredu prava aplikanata zato što je postojala mogućnost da im se primjenom ranijeg zakona izrekne blaža kazna, utvrdio da nije moguće sa sigurnošću tvrditi da bi bilo koji od aplikanata dobio blažu kaznu da je uistinu bio primijenjen raniji zakon. Tako su apelaciona vijeća Suda BiH, naprimjer, od ukupno pet postupaka u okviru kojih su u posljednjih nekoliko godina poništila prvostepenu odluku donesenu primjenom novog zakona, i pri odlučivanju samo primijenila raniji zakon iz 1976., u dva slučaja izrekla identičnu kaznu kao i prvostepeno vijeće, a u jednom čak i težu kaznu od one izrečene primjenom novog zakona.

Kada je riječ o drugim osuđenim licima, iz formulacije citirane odredbe Zakona o krivičnom postupku proizlazi da je ponavljanje postupka moguće samo u predmetima u kojima je utvrđena povreda ljudskih prava. Međutim, kako je Evropski sud za ljudska prava naglasio, pitanje da li je retroaktivna primjena Krivičnog zakona BiH iz 2003. godine bila u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava ne može biti posmatrano kao apstraktno pitanje, nego je predmet ocjene u svakom pojedinačnom slučaju, u skladu sa konkretnim okolnostima slučaja. Stoga bi ova mogućnost postojala samo za druga osuđena lica za koja Evropski sud utvrdi da su im povrijeđena njihova prava.

Da bi došli do takvih odluka, osuđenici bi, međutim, morali prvo blagovremeno iscrpiti sve domaće pravne lijekove, obratiti se Ustavnom sudu BiH u roku od 60 dana od dana donošenja pravosnažne sudske odluke, i/ili obratiti se Evropskom sudu u roku od šest mjeseci od dana donošenja posljednje konačne odluke. U većini slučajeva, takav rok je već protekao, zbog čega takve aplikacije ne bi prošle test prihvatljivosti Suda u Strasbourgu, pa ni Ustavnog suda BiH.

U svakom slučaju, ono što je bitno jeste da je Evropski sud utvrdio da primjena Krivičnog zakona BiH iz 2003. nije kao takva protivna međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava. Ocijenio je da je primjena ovog zakona jedina moguća opcija kada se licu stavljaju na teret zločini protiv čovječnosti. U skladu s tim, presuda izrečena npr. Veselinu Vlahoviću, u kojoj je takva situacija posrijedi, ne bi mogla biti ocijenjena suprotnom Evropskoj konvenciji. U tom smjeru, Evropski sud se već bio izjasnio i u predmetu “Šimšić protiv BiH”.

S druge strane, i za ratne zločine protiv civilnog stanovništva koji su propisani i jednim i drugim zakonom, ne može se generalno tvrditi da je u svakom predmetu bilo potrebno primjenjivati raniji zakon, nego bi i to moralo biti ocijenjeno u skladu sa konkretnim okolnostima slučaja. Ovo posebno vrijedi za najteže oblike ratnih zločina. Sud je napomenuo da ni za Maktoufa niti Damjanovića nije utvrđena krivična odgovornost za gubitak života, i zločini koje su počinili – otmica i premlaćivanja – ne spadaju u kategoriju najtežih ratnih zločina za koje je raniji zakon predviđao mogućnost izricanja smrtne kazne. 

Stoga je Sud, u slučajevima u kojima jesu u pitanju najteži oblici ratnih zločina – između ostalog, krivična odgovornost za lišenje života – ostavio mogućnost utvrđivanja da zakon iz 1976. godine nije povoljniji od onog iz 2003. godine.