Lijanovićima i ostalim ukupno 52 godine i osam mjeseci zatvora

Jerko Ivanković Lijanović osuđen je na 12 godina i novčanu kaznu u iznosu 50.000 konvertibilnih maraka (KM), dok je Slavo Ivanković Lijanović dobio deset godina zatvora i novčanu kaznu od 30.000 KM. Milorad Bahilj i Jozo Slišković su dobili jedinstvene kazne od po pet godina i deset mjeseci zatvora, a Željko Mikulić, Draženko Kvesić i Mirko Galić su osuđeni na po tri godine zatvora. Presudom Suda BiH Mirjana Šakota i Miroslav Čolak su osuđeni na po pet godina zatvora.

Firma “Farmer” je novčano kažnjena iznosom 800.000 KM, “Farmko” dva miliona maraka, a “Optimum” 200.000 KM. Jerki i Slavi Ivankoviću Lijanoviću se presudom oduzima imovinska korist veća od 800.000 KM, Čolaku imovinska korist od šest miliona maraka pribavljena djelima, kao i korist u iznosu blizu tri miliona maraka koja je firmama “Famer”, “Farmko” i “Optimum” pribavljena utajom i neplaćanjem poreza.

Jozo Ivanković Lijanović je presudom oslobođen krivice za organizovani kriminal i pranje novca, dok je optužnica odbijena u odnosu na pojedine tačke koje su teretile Slavu Ivankovića Lijanovića, Bahilja, Galića te firme “Lijanovići” i “Mi-Mo”.

Sutkinja Amela Huskić rekla je da je Državno tužilaštvo dokazalo navode optužnice.

“Sud je imao u vidu iskaze svih saslušanih svjedoka, kako Tužilaštva BiH tako i Odbrane, te uporedio činjenice koje su iznijeli u sudnici sa ostalim izjavama i materijalnim dokazima, te nalaze i mišljenja vještaka ekonomske struke, i utvrdio da su Jerko i Slavo Ivanković Lijanović organizirali kriminalnu grupu od 2007. do 2012. godine, a kojoj su pristupili ostali optuženi, te osnivali firme s minimalnim kapitalom od 2.000 KM i potpisivali ugovore s ‘Lijanovićima’”, kazala je Huskić.

Direktna povezanost firmi, prema sutkinji, ogleda se u činjenici da im je firma “Lijanovići” davala na korištenje licencu bez naknade i pozajmice u velikim novčanim iznosima, te sklapanju ugovora o iznajmljivanju prostora.

Sutkinja Huskić se osvrnula na iskaz jednog od svjedoka koji je naveo “da je stvarni direktor firmi bio Jerko Ivanković Lijanović, ali se nije eksponirao”, a povezanost se ogleda i u činjenici da su u firmama bili uposleni isti radnici koji su o promjeni mjesta rada bili usmeno obavještavani.

“Ostali optuženi su postupali kao pripadnici grupe tako što je svako od njih imao svoju ulogu, bilo da su osnivači firmi, zajmodavci ili knjigovođe”, istakla je sutkinja Huskić.

Utvrđeno je da su radnje vršene s ciljem da firme, odnosno odgovorne osobe u njima, steknu imovinsku korist koja potiče od neplaćenog i utajenog poreza na dodatnu vrijednost (PDV), opranog novca i neprikazane realizacije neplaćene u gotovini za robu prodatu na crnom tržištu.

Jozo Ivanković Lijanović je oslobođen optužbe da je iznos veći od 200.000 KM ubacio u opticaj s ciljem da prividno dobije status legitimiteta uz obrazloženje da uplate potiču iz legalnih prihoda.

“U inkriminisano vrijeme je imao priliv novca iz privatnih izvora koje Tužilaštvo nije uzelo u obzir”, dodala je stukinja Huskić.

U vezi sa dijelom presude gdje je optužnica odbijena, obrazloženo je u odnosu na Bahilja i Galića da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, odnosno da nije primijenjen blaži zakon, dok su Slavo Ivanković Lijanović i firma “Lijanovići” prekršajno odgovarali za identičan iznos koji je naveden u optužnici te je utvrđeno da se radi o ranije presuđenoj stvari.

Optuženi su za osuđujući dio presude obavezani na plaćanje sudskih troškova, a Lijanovićima, Bahilju, Sliškoviću i Mirjani Šakoti će u kaznu biti uračunato vrijeme koje su proveli u pritvoru.

Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe.