Četiri miliona maraka za spomenike u službi podjele

U protekle četiri godine su u Bosni i Hercegovini raspisani tenderi u iznosu većem od četiri miliona maraka za izgradnju spomen-obilježja, pokazuje istraživanje Balkanske istraživačke mreže u Bosni i Hercegovini (BIRN BiH). Predstavnici žrtava kažu da se spomenici gotovo uvijek prave većinskom narodu i kao inat drugima, a stručnjaci da ne doprinose izgradnji mira.

Prema portalu javnih nabavki, bosanskohercegovačke općine i gradovi su od aprila 2015. godine do danas raspisali tendere za izgradnju spomen-obilježja vojnim i civilnim žrtvama rata u iznosu većem od četiri miliona maraka. Od ovog iznosa, 58 posto odnosi se na gradove i općine iz Federacije BiH, a ostatak na Republiku Srpsku. U istom periodu, oko milion maraka raspisano je za sanacije i održavanja spomenika.

Edvin Kanka Ćudić, koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije, objašnjava da se spomenicima većinom“svoje žrtve samoviktimizuju”, dok se druga strana najčešće optužuje za zločine.

“Najčešće nema prave istine o događajima koji su se dogodili u tom mjestu na kojem je podignut taj spomenik”, kaže on.

Među općinama i gradovima koji su prema tenderima planirali najviše izdvajanja za izgradnju spomenika jeste sarajevska Općina Novi Grad. U ovoj općini su u posljednje četiri godine raspisani tenderi u ukupnom iznosu većem od 430.000 konvertibilnih maraka (KM).

Općina Istočna Ilidža izdvojila je prošle godine 299.000 KM za izgradnju spomen-obilježja Veljine i potpomognuta je od Republike Srbije i Grada Istočno Sarajevo.

U Gacku je izrada i montaža grbova Republike Srbije i figura vojnika na spomeniku borcima odbrambeno-otadžbinskog rata koštala 74.000 KM. Ovaj spomenik je, prema informacijama s portala javnih nabavki, u konačnici koštao više od 360.000 KM.

Općina Kalinovik je izdvojila više od 220.00 KM za izgradnju spomen-kompleksa kalinovičkim junacima, poginulim borcima Vojske Republike Srpske (VRS).

Za izgradnju spomenika, općine Ribnik, Trebinje, Bosanska Krupa, Oštra Luka, Drvar i Bijeljina su raspisale tendere u vrijednosti većoj od 100.000 KM.

Stručnjaci smatraju da ne postoji pomak u rješavanju pitanja memorijalizacije na državnom nivou, te da dosadašnji spomenici ne vode ka pomirenju naroda. Jedna od stvari koje, prema njihovom mišljenju, koče povratak jesu spomenici podignuti u čast osobama osuđenim za ratne zločine.

Nemogućnost postavljanja spomenika za jedan narod

Tokom 2018. godine najviše novca za izgradnju spomenika žrtvama proteklog rata izdvojila je Općina Kalinovik. Za izgradnju spomen-kompleksa kalinovičkim junacima, poginulim borcima VRS-a, raspisan je tender u vrijednosti većoj od 220.000 KM. Općina nije odgovorila na upit koliko je sredstava do sada ukupno utrošeno na izgradnju kompleksa.

Iz bošnjačkog udruženja žrtava s ovog područja kažu da im ova općina godinama osporava izgradnju spomenika za stradale članove njihovih porodica.

Samir Vranović iz Udruženja članova porodica nestalih s područja Kalinovika “Istina-Kalinovik ‘92” navodi kako Udruženje nije tražilo od Općine da im se omoguće sredstva za spomen-obilježje i da porodice žrtava imaju sredstva da to učine same. Općinsko izdvajanje velikih sredstava za izgradnju spomenika on smatra “žalosnim i tužnim”.

“Na logorima koji su formirani u Kalinoviku nemamo nikakve mogućnosti da obilježimo na dostojanstven način postavljanje spomen-ploča, spomenika. Konstantno trpimo duševnu bol od opštinskih rukovodilaca, prvo načelnice pa njene uprave, jer dobijamo odbijenice vezano za obilježavanje spomen-ploča, postavljanje i ograđivanje mezarja u Mjehovini, Jelašcima i Vihovićima”, kaže Vranović u razgovoru za BIRN BiH.

On pojašnjava kako su na području Kalinovika ubijena 122 bošnjačka civila, a da se za njih 42 još uvijek traga. Među nestalim osobama je i njegov otac, za kojeg ima saznanja da je bio zarobljen u Osnovnoj školi “Miladin Radojević” a potom i u logoru “Barutni magacin”, gdje su zatvorenici bili maltretirani.

U ovom logoru bio je zatvoren i nastavnik likovnog obrazovanja Hilmo Jašarević. Njegova supruga Memna Jašarević, također iz Udruženja “Istina-Kalinovik ‘92”, pojašnjava kako je 1992. godine usljed straha izbjegla iz Kalinovika s djecom.

“Moj Hilmo nije htio da ide, njegove riječi su bile: ‘Neće meni moja djeca ništa.’ Kao, djeca kojoj je on bio nastavnik. Međutim, ispostavilo se drugačije”, kaže Jašarević.

Posmrtni ostaci njenog supruga pronađeni su kod tunelâ u Miljevini. Hilmino tijelo nije bilo kompletno.

Vranović i Jašarević ističu važnost obilježavanja mjesta gdje su bili zatvoreni njihovi najmiliji. Pojašnjavaju kako je ideja bila da se na lokaciji “Barutnog magacina” napravi memorijalni centar gdje bi bile ukopane sve pronađene osobe, ali da su se suočili s opstrukcijama od općinskih struktura Kalinovika, koje nalaze načine da ih odbiju. Poručuju da neće odustati.

“Sad kad bismo podigli ovdje neku ploču, to bi bio neki znak da ne može vrijeme izbrisati sve, da ostane trag da su ti ljudi živjeli… Vrlo je bitno da se zna šta se desilo i radi naših komšija u Kalinoviku, da znaju da su ti ljudi živjeli s njima i da su ubijeni”, kaže Jašarević.

Iz Općine Kalinovik nisu odgovorili na upit BIRN-a BiH o zahtjevima bošnjačkih udruženja žrtava za podizanje spomen-obilježja.

Pred Sudom BiH do sada je pravosnažno osuđeno pet osoba na ukupno 57 godina zatvora za zločine počinjene na ovom području. Ratko Mladić je prvostepenom presudom Haškog tribunala osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Između ostalog, proglašen je krivim i za progone Bošnjaka i Hrvata u većem broju općina, među kojima je i Kalinovik. Haški tribunal je pravosnažno osudio bivšeg predsjednika Republike Srpske (RS) Radovana Karadžića i za progone u Kalinoviku, u okviru kojih su vršeni i drugi zločini.

Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, smatra da nema pomaka, ni interesa institucija i politike da se pitanje memorijalizacije riješi, odnosno da se dozvoli porodicama da obilježe mjesta stradanja, masovnih grobnica i logora.

Adis Hukanović iz Foruma civilne mirovne službe (Forum ZFD) pojašnjava da pitanje memorijalizacije u BiH zakonski i jeste i nije regulisano. Dodaje da ne postoji jedinstven zakon koji tretira tu oblast, ali da postoje zakonska rješenja u kojima se ona spominje.

“Mislim na Zakon o nestalim osobama, gdje se porodicama žrtava ili udruženjima porodica žrtava daje za pravo da se označi mjesto ekshumacije ili ukopa žrtava”, kaže on.

Za člana Kolegija direktora Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) Amora Mašovića pitanje obilježavanja masovnih i pojedinačnih grobnica predstavlja civilizacijski čin.

“Civilizacijski dometi nalažu da se takva mjesta obilježe, ne samo radi tih žrtava, ne samo radi tih porodica, već zarad budućnosti… Ovdje je situacija tim komplikovanija što bi ta obilježavanja trebala da se dese na teritoriji drugog entiteta, gdje su se nestanci dešavali”, naglašava Mašović.

Mirovni aktivist i član Inicijative “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja” Dalmir Mišković kaže kako u BiH ima puno neobilježenih mjesta stradanja, o kojima se malo zna i o kojima se ne govori. Lokacija o kojoj se puno govori, kako ističe, jesu Kazani na području Sarajeva.

“Priča o spomeniku na Kazanima traje već 15-ak godina i mijenjale su se vlasti, gradonačelnici Sarajeva, potpredsjednici Federacije, na kraju od toga nije bilo ništa. Imam osjećaj da je tu išla procedura na proceduru, ali da zapravo nikad nije postojala jaka politička volja da se tu nešto uradi”, kaže on.

Milan Mandić, predsjednik Udruženja porodica nestalih Sarajevsko-romanijske regije, smatra kako se Kazani trebaju obilježiti, te kaže da mu je ranije na Kazanima obećano da će to biti urađeno.

“I nije ništa urađeno. To treba samo obilježiti jednom spomen-pločom. Ali centralni memorijalni neki spomenik treba, da se napravi jedan spomenik za sve poginule Srbe u gradu Sarajevu, da se ispišu imena, da nema nikakvih uvredljivih riječi, slova, bilo čega”, smatra Mandić.

Za ubistva na Kazanima u toku rata osuđen je veći broj pripadnika Desete brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). BIRN BiH nije dobio odgovor iz Gradske uprave Grada Sarajeva, iz koje je ranije saopćeno da su u nacrtu budžeta za 2019. predviđena sredstva za početak realizacije izgradnje spomen-obilježja na Kazanima.

Murali posvećeni optuženicima prepreka pomirenju

Devedeset posto spomenika izgrađenih u protekle četiri godine podignuto je u čast vojnih žrtava.

Amer Delić, član Centra za nenasilnu akciju i Inicijative “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja”, navodi da se prilikom komemorativnih događaja na spomenicima podignutim vojnicima čuje jak nacionalni govor.

“Imam osjećaj da su oni tako s namjerom militaristički napravljeni, ne toliko da se uvaži gubitak života, da to bude mjesto sjećanja, opemene i solidarnosti, ipak su tu oni nekako kao prijetnja”, kaže on.

Mandić smatra da su civili ipak ti koji više zaslužuju da im se obilježi mjesto nestanka ili pogibije nego “vojnik koji je išao u prvim borbenim redovima”, dok Tahirović ističe kako spomen-obilježja podignuta vojnicima predstavljaju inat-spomenike.

Nerijetko natpise na spomenicima jednog naroda, drugi narodi doživljavaju uvredljivim.

“Poznajem slučajeve gdje su postavljeni spomenici koji vrijeđaju druge i drukčije. To nije spomenik koji podržavaju svi narodi… Mene su vodili na strijeljanje u Varešu i ja bih sad trebao da mrzim Bošnjake – Bože sačuvaj. Onda ne bih bio ni vjernik, ništa ne bih bio”, kaže Zlatko Prkić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša – ogranak Vareš.

Almin Đelilović, predsjednik Udruženja logoraša “Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95” Hadžići, misli da spomenici i murali poput onih podignutih u čast Karadžića i Mladića svjesno ili nesvjesno potpiruju nacionalnu netrpeljivost.

Đelilović je kao dvadesetdvogodišnjak bio zatvoren u logoru “Kula” u Istočnom Sarajevu, odakle su logoraši vođeni na prisilne radove, gdje su gubili živote.

Za njega nema razlike među žrtvama, te smatra da se logori širom BiH trebaju obilježiti.

“Mi smo do 1992. godine živjeli zajedno, onda ratovali, pa opet živimo zajedno. Treba se samo suočiti sa istinom, a istina je težak problem”, kaže on.

Osim za izgradnju mira i cjelokupan proces tranzicione pravde u BiH, podizanje spomenika svim žrtvama, posebno civilnim, veoma je važno povratnicima. Sagovornici BIRN-a BiH objašnjavaju da je način na koji su građeni spomenici direktno uticao na povratak.

Vranović kaže kako Bošnjaci iz Kalinovika i nemaju adekvatne uslove za povratak, te da je samo postavljanje murala Ratku Mladiću na ulasku u grad znak koji kaže: “Nemojte se vi, Bošnjaci, vraćati ovdje, ovo je mjesto ratnog zločinca.”

“Skoro 30 godina je prošlo kako smo mi otišli odavde. Čovjek je formirao neki drugi život, djeca su odrasla. Od povratka nema ništa sigurno”, kaže Jašarević.