Mehdin Salihović kaže da je juli 1995. godine u Srebrenici odnio voljene ljude i sve njegove dječačke snove.

“Taj 11. juli je odnio sve moje školske prijatelje, rodbinu, dajdžu koji je imao 16 godina”, počinje svoju priču za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Salihović, koji je tada imao 17 godina.

On sa roditeljima, najboljim prijateljima Hasibom i Nesibom i njihovim roditeljima 10. jula napušta rodno selo i kreće prema Srebrenici u nadi da će tamo biti sigurni. Uskoro je granata raspršila njihovu nadu.

“Pala je tačno između njih i na licu mjesta bili su obojica mrtvi. To je bio moj najteži trenutak u svim tim događajima, od početka do tog datuma”, prisjetio se smrti svojih maloljetnih prijatelja.

“Ja nastavljam dalje da bježim, da idem. Dan poslije, ovdje sam prenoćio u Srebrenici, sutradan smo krenuli, ta slika uvijek stoji, ona se nije izbrisala, kako su oni ostali tu ona uvijek stoji, i dan danas stoji. Ja njih vidim kao da su živi, ali ih nema”, ispričao je Salihović koji se tada rastao od majke kako bi sa ostalim članovima porodice preko šume stigao u Tuzlu.

“Ali Tuzla je daleko”, dodaje, kao i da se tada nadao da neće izgubiti nikoga više.

Ipak, idući putem marša smrti njegov maloljetni dajdža Mujo Suljić i prijatelj Safet Fejzić su zarobljeni. Safeta su tada odvele jedinice “Škorpiona” i strijeljan je 16. jula 1995. godine, a Salihović ga je prepoznao na snimku ubistva.

“Odmah sam ga poznao, imao je plavu trenerku na sebi, tu smo trenerku nosili jednu sedmicu on, jednu ja u Jadru dok smo bili, više to nikad nisam mogao pogledati i dan danas to ne mogu da gledam”, govori.

Dajdža Mujo, godinu mlađi od Salihovića, također je ubijen. Bio je, kaže Salihović, poseban, pun života i ljubavi, dijete koje je tek krenulo da grabi svoje snove.

“Čovjek bi vrištao, nekad da mi je da ne mislim o tome, da pobjegnem, da te nema nigdje, da te niko ne vidi, da bježiš nekuda, a nemaš kuda”, kazao je on.

Trčanje za peketima hrane jedina igra

Azir Osmanović. Foto: BIRN BiH

Do tada je Mehdin živio sretno djetinjstvo. S ratom se moralo odrasti preko noći.

“1993. godine kad su bacali pomoć iz aviona, ja i Safet i dajdža Mujo, sva ta moja generacija mi smo lutali po šumama i čekali gdje će da padne paket ili brašno iz aviona da bi mi našli da jedemo”, kazao je Mehdin, objašnjavajući da su morali preuzeti taj teret odgovornosti bez obzira na njihovu dob.

“Boriš se ideš da nađeš sebi, svojim roditeljima da jedeš, tako da smo jako brzo odrasli”, prisjetio se on.

U ratnoj Srebrenici su uobičajene dječije igre prerasle u utrku za paketima koji su bacani iz aviona, priča za BIRN BiH i Azir Osmanović, koji je sa svojim tri godine starijim bratom Azmirom išao po pakete hrane za svoju porodicu.

U toku noći kada su dobili informaciju da će paketi biti izbačeni, oni su krenuli u brdo iznad Srebrenice, trčeći preko potoka i kroz šume kako bi kući donijeli hranu koje je tada nedostajalo. Azmir je tada uspio uzeti jedan paket i njih dvojica su se uputili svojoj kući, priča njegov brat Azir.

“Po noći smo pješačali, ima najmanje 10-ak kilometara kao djeca, negdje u putu čuo sam kako neka omladina govori ‘gledaj kako smo sposobni, a nismo uspjeli ništa da nađemo, a ova djeca našla’, ja sam se plašio da nam neće uzeti, puno smo te noći prepješačali, smrzli se, skoro pri kraju sam mislio da će nam uzeti to”, prisjetio se Azir noći provedene s bratom u potrazi za paketom – najvećoj radosti tada.

Njegov brat je ponovo dan poslije krenuo po pakete sa rodbinom, kada je svjedočio gubitku dva bliska člana porodice. Na djecu je tada bačena granata.

“Pala je između njih, našeg tečića je ubila na licu mjesta, naša amidžična je teško bila ranjena, dovezli su je u Srebrenicu u bolnicu – tu je umrla. Ona je imala 16, a rođak nam 15 godina, brat je tada imao 14 godina i preživio je”, kazao je Osmanović.

On je ispričao da je to njegovom bratu bila velika trauma. Nakon toga, u dobi od 16 godina ubijen je u genocidu u Srebrenici, a njegove posmrtne ostatke, zajedno sa još jednim maloljetnikom, ove godine ukopao je brat Azir Osmanović.

U mezar je Azir, kako kaže, spustio samo bratovu lobanju, ali nije mogao čekati duže da pronađe ostatak posmrtnih ostataka, jer zbog vremena koje je prošlo i činjenice da je pronađena na površini, a ne u grobnici, misli da je to sve što će ikada i pronaći.

U mezarju Memorijalnog centra ukupno je sahranjeno 435 maloljetnika ubijenih u genocidu u Srebrenici.

Presudama je utvrđeno da je u Srebrenici u julu 1995. godine tokom počinjenja genocida ubijeno više od 7.000 pretežno muškaraca i dječaka, a prognano više od 40.000 žena, djece i staraca.

Do sada su UN-ov Sud u Haagu i sudovi na Balkanu osudili ukupno 48 osoba na više od 700 godina zatvora, te pet doživotnih kazni, za zločine u Srebrenici.

Prvi i posljednji rastanak sa maloljetnim sinom i suprugom

Memorijalni centar Srebrenica-Potočari. Foto: BIRN BiH

Tahira Osmanović je sa svojim suprugom i troje djece živjela u mjestu Soloćuša.

“Nisam otišla od svoje kuće, jer sam mislila gdje da idem, zašto, to su djeca neće im niko ništa”, priča Osmanović, dodajući da je vjerovala da je sigurna sa dotadašnjim komšijama.

Ona kaže kako su njen suprug Ibro i šesnaestogodišnji sin Edin krenuli 11. jula u 12:05 iz kuće i da je to prvi put da se rastajala s njima, ali da nije ni slutila da će biti i posljednji.

“Ne sjećam se da sam išta spakovala Edinu i Ibri, tako se to brzo dešavalo, ne znam ni šta su ponijeli za puta, u čemu su otišli. Ja sam mislila da će doći do brda i da će mi se vratiti, da neće biti tako ružno, da ih više neću vidjeti”, prisjetila se ona.

“Ne znam ni kako smo preživjeli to, čak se i ne sjećam od tog bola, znam da smo svi plakali i grlili se. Znam iznad kuće kad je išao putem prema šumi, i već kad sam ga posljednji put vidjela, dok nije zamakao iz vida, ja sam samo zvala njegovo ime, on mi je mahnuo i nikad više nisam vidjela dijete svoje”, ispričala je, dodajući kako se nakon toga s kćerkama Nelom i Šahzom, od 18 i tri godine, uputila prema fabrici akumulatora.

Iz kuće je ponijela samo dva fotoalbuma i uspomene, kaže ona.

“Poslije toga, živim, ali ne živim, imam sve, a nemam ništa. Najgore mi je što kćerke ne mogu da se raduju i da žive normalno, jer gledaju u mene, da li sam tužna, da li plačem. Sve mi je to teško”, kazala je Tahira, koja je pronašla i ukopala sina i supruga.