“Stigli smo u Sarajevo zadnjim letom [prije nego je opsada odsjekla grad od ostatka svijeta]”, kazao je bivši novinar Eric Hauck za BIRN tokom intervjua vođenog u Zagrebu, gdje sada radi pri Regionalnom predstavništvu Vlade Katalonije za Balkan.

Hauck je bio prijatelj s Pujolom Puenteom i dopisnikom Avuia koji je izvještavao o jugoslovenskom ratu. Priča o teretnom avionu koji je svu trojicu dovezao u glavni grad BiH pokazuje kakva ih je haotična situacija tu očekivala.

Avion je otela Jugoslovenska narodna armija (JNA) 1991. godine u Zagrebu, gdje je upravo sletio pun naoružanja koje je trebalo biti dostavljeno hrvatskim trupama. Godinu dana kasnije, njegovi srpski vlasnici zarađivali su iznajmljujući ga Društvu sefardskih Jevreja u Sarajevu.

S nekoliko letova do Beograda i nazad, avion je evakuirao sefardske Jevreje iz grada koji je tada već bio pod opsadom Vojske Republike Srpske (VRS). A prevezao je i Pujola Puentea i njegovog prijatelja i kolegu u Sarajevo.

“Putnici su slikali jedni druge, a neki su nosili teniske rekete”, prisjeća se Hauck atmosfere među putnicima na letu Beograd – Sarajevo prije ukrcavanja na avion.

Jedna od fotografija koju je snimio Pujol Puente također prikazuje praznično opušteno raspoloženje jevrejskih stanovnika Sarajeva nakon slijetanja u Beograd.

Članovi sarajevske jevrejske zajednice. Izvor: Lična arhiva Erica Haucka.

“Svi smo mislili da će to [opsada] trajati par sedmica (…) ali to je bio posljednji [civilni avion] koji je sletio [u Sarajevo] za mnogo narednih godina”, kaže Hauck.

“Baš kad smo ušli na terminal, počelo je bombardovanje i aerodrom nije više bio u funkciji”, sjeća se on.

U tom trenutku Hauck, Pujol Puente i ostali novinari koji su tada bili u gradu nisu shvatali da će opsada postati centralni događaj tokom rata.

Kako je opasnost od srpskih snaga koje su držale grad pod opsadom brzo eskalirala, oni su shvatili historijsku i simboličnu važnost onoga što se dešavalo i obavezali se da će svijetu ispričati tu priču uprkos riziku.

Iako je većina njihovih kolega otišla nakon prijetnji srpskih snaga, Pujol Puente, Hauck i još šest stranih novinara i fotoreportera odlučili su da odbiju sigurni izlazak iz Sarajeva koji su im ponudili oni što su grad držali pod opsadom.

“Branili smo ideju Evrope”

S jedne strane, kako se prisjeća Hauck, osjećali su se sigurnije u gradu nego “da pokušaju preći nesigurni kontrolni punkt van grada bez ikakvih garancija”.

Ali za njihovu odluku postojao je još jedan faktor. Osjećali su se dobro među građanima Sarajeva koji nisu podlegli etničkoj mržnji koja je podgrijavala napetost u regionu. A osjećali su i da je to bila njihova dužnost.

“Osjećali smo ne samo da radimo naš posao nego i da našim radom učestvujemo u odbrani ideje Evrope”, rekao je Hauck govoreći o idealu multikulturnog suživota.

Susret s pomoćnikom za medije Alije Izetbegovića, koji je novinarima govorio o važnosti njihovog prisustva kako bi se srpske snage odvratile od otpočinjanja krvoprolića da bi što brže osvojile grad, dao je odlučujući doprinos njihovoj predanosti.

Dani koje su provodili šaljući izvještaje, koristeći pritom jedini dostupni satelitski telefon, kao i dijeljenje svakodnevne rutine s građanima Sarajeva svih religija, dobro se odražavaju na fotografijama što ih je snimio Pujol Puente, na kojima se vidi grad koji nastavlja živjeti normalno, koliko je to bilo moguće pod granatama.

Na jednoj od fotografija frizer šiša dijete. Druga prikazuje tramvaj koji prolazi pored spaljenog auta. Slike nekih drugih reportera ilustriraju zajedništvo među novinarima. Na njima se Pujol Puente smiješi u kameru sa samouvjerenim izrazom punim nade. Ima tamne oči i tamnoput je, s dugom crnom kosom – a zbog takvog je izgleda dobio nadimak Torero (borac s bikovima u Španiji).

Frizer u Sarajevu šiša dječaka. Izvor: Lična arhiva Erica Haucka

Pisac i novinar Vicenc Villatoro bio je direktor Avuia tokom rata u Jugoslaviji. Susreo je Pujola Puentea pred fotografov odlazak na Balkan, a bilo mu je zabavno njegovo ime i prvo prezime – Jordi Pujol, jer su isti kao i kod dugogodišnjeg katalonskog predsjednika.

“Nakon što je došao u Sarajevo i počeo slati slike koje su bile apsolutno u skladu s hronikama koje nam je slao Eric [Hauck], imali smo osjećaj da je njegov rad bio rad veoma dobrog profesionalca”, prisjeća se Villatoro.

“Za nas je to bilo izvanredno obogaćujuće sa informativne tačke gledišta, što je omogućilo da naša informacija o Balkanu bude originalna i ekskluzivna u skladu s misijom našeg lista”, dodaje on.

Vojnik u Sarajevu. Izvor: Lična arhiva Erica Haucka

Kako kaže Hauck, novinari ginu u ratovima. Ali Jordi Pujol Puente poginuo je na krajnje nevjerovatan dan.

“Bio je to prvi dan opsade bez bombardovanja i oni su ustvari pokrivali antiratne demonstracije građana Sarajeva”, objašnjava on govoreći o Pujolu Puenteu i njegovom kolegi fotoreporteru Davidu Brauchliju. Njih dvojica su skupa otišli na demonstracije 17. maja 1992. godine, dok su njihove kolege reporteri otišli u Predsjedništvo radi intervjua.

Kada su se Hauck i Tony Smith iz Associated Pressa vratili u stan koji su dijelili, tamo nisu pronašli dvojicu fotografa. Tražili su ih na mjestima okupljanja određenim u sigurnosnom protokolu, ali bezuspješno. Nakon višesatne bezuspješne potrage, našli su Brauchlija u bolnici, a Pujol Puenteovo tijelo u mrtvačnici.

Dok su pokrivali demonstracije, malo su se odmakli od gomile, a tada je ispaljena minobacačka granata u njihovom pravcu. U eksploziji je poginuo Pujol Puente, dok je Brauchli teško ranjen.

Znak Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Izvor: Lična arhiva Erica Haucka

Vicenc Villatoro saznao je za smrt Pujola Puentea iz Hauckovog telefonskog poziva iz Sarajeva. Tog dana, u nedjelju, kada je ubijen Pujol Puente, Villatoro je sjeo u auto i odvezao se do porodice mladog fotografa kako bi njegove roditelje obavijestio o tragediji. “U tim prvim razgovorima, kojih je bilo mnogo tog dana, a i tokom cijele sedmice, odbijali su da povjeruju u to”, kaže on.

Hauck i drugi novinari uspjeli su prebaciti tijelo Pujola Puentea do Splita, odakle je transportovano u Barcelonu. “Sjećam se sahrane, ogromne tuge, uz prisustvo rodbine i djevojke s kojom se Jordi viđao i ljudi iz naše redakcije”, prisjeća se Villatoro.

Jordi Pujol Puente (prvi sa desne strane) sa kolegama u Sarajevu. Izvor: Lična arhiva Erica Haucka

Smrt Pujola Puentea bila je presudni faktor zbog koga su Katalonci počeli osjećati da je taj rat i njihov, govori Hauck. Ljudi u Barceloni i ostatku Katalonije počeli su posvećivati više pažnje sukobu i usvojili su Sarajevo kao simbol dobrote ugrožene fanatizmom i mržnjom.

Duh otpora i odanost vlastitim vrijednostima koje su pokazivale Sarajlije ostavile su snažan dojam na mnoge Katalonce, a smrt Pujola Puentea katalizirala je val saosjećanja i solidarnosti.

Hiljade grupa civilnog društva slalo je humanitarnu pomoć Bosni, a mnoge su katalonske porodice prihvatile bosanskohercegovačke izbjeglice. Tadašnji ekscentrični gradonačelnik Barcelone Pasqual Maragall čak je dodao Sarajevo kao “11. distrikt” na već postojećih deset administrativnih dijelova grada.

Proglašavajući Sarajevo distriktom Barcelone, Maragall je uklonio birokratska ograničenja za općinske humanitarne inicijative za opkoljeni grad koja bi inače prolongirala ili prekinula mnoge od tih projekata.

Pored svega toga, Barcelona i Sarajevo dijelili su i entuzijazam za olimpijski san. Barcelona se pripremala da bude domaćin svojih prvih Olimpijskih igara 1992., dok je Sarajevo prošlo kroz isto historijsko iskustvo 1984. godine, kada je bilo domaćin Zimske olimpijade.

To je još više povezalo ova dva grada te je Maragall pozvao tadašnjeg sarajevskog gradonačelnika Muhameda Kreševljakovića u Barcelonu nekoliko sedmica prije početka Olimpijskih igara 1992. godine. Skupa s Međunarodnim olimpijskim komitetom (MOK) gradonačelnik Barcelone je također pozvao (neuspješno) na olimpijsko primirje na Balkanu tokom trajanja Igara.

Ljubavna priča između dva grada koja je počela kada je granata ubila Jordija Pujola Puentea u ulici Soukbunar u Sarajevu, traje i danas.

Na inicijativu Erica Haucka, Sarajevo će biti predloženo kao jedan od gradova domaćina Zimskih olimpijskih igara 2030. godine, u sklopu kandidature Barcelone – Katalonskih Pirineja za organizaciju tih Igara, ukoliko kandidatura bude uspješna.