Tranziciona pravda u 2019.: Presuda Karadžiću nije dovela do katarze

godine, izazvala je različite reakcije tri naroda, ali i njihovih političkih predstavnika u BiH.

Kada je u martu ove godine Sudsko vijeće izreklo presudu – doživotni zatvor, sudnicom u Haagu se prolomio pljesak. Predstavnici udruženja žrtava rata iz BiH i članovi porodica nestalih i poginulih burnim su pljeskom na galeriji sudnice Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MMKS) pozdravili presudu ratnom lideru bosanskih Srba, koja je kroz kaznu doživotnog zatvora potvrdila njegovu odgovornost za najteže ratne zločine, uključujući i genocid.

“Nekada se čini da pravde nema, ali je ipak stigla”, kazala je Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata”.

Iako nezadovoljne što nije osuđen i za genocid u drugih sedam općina u BiH, predstavnice udruženja iz Srebrenice drugostepenu presudu ipak smatraju satisfakcijom za žrtve.

“Nije zaslužio manje od doživotne kazne”, rekla je Nura Alispahić, majka dva ubijena sina, koja je presudu pratila u Potočarima.
Presudu su pozdravili i brojni politički predstavnici u Federaciji Bosne i Hercegovine, naročito oni iz bošnjačkih stranaka.

“Jedan od arhitekata i predvodnika udruženog zločinačkog poduhvata koji je rezultirao genocidom i zločinom protiv čovječnosti, pravomoćno je osuđen na doživotnu kaznu zatvora”, kazao je bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.

Suprotno mišljenje su nakon presude iznijeli predstavnici iz Republike Srpske koji su rekli kako je Tribunal u Haagu antisrpski.

Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, presudu MMKS-a nazvao je “ciničnom i arogantnom”. On je novinarima u Banjoj Luci kazao kako je nakon presude Karadžiću pomirenje u BiH postalo “gotovo nemoguće”, dodavši kako je ona na tragu brojnih drugih sudskih odluka na štetu Srba.

“Republika Srpska nema povjerenja u Haški tribunal”, rekao je Dodik u martu 2019. godine.

Korak unatrag za tranzicionu pravdu
Komentarišući političke prilike i proces tranzicione pravde u BiH, dugogodišnji pravni stručnjak Vehid Šehić je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kazao da problem “tri istine” koči svaki proces u BiH.

“Mi nismo spremni još uvijek suočiti se sa istinom, a ona je samo jedna. Nažalost, u BiH postoje tri istine. Političari redovno podgrijavaju lošu atmosferu slaveći ratne zločince. Istina je gorka, ali je najbolji lijek za pomirenje”, smatra Šehić.

Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj za BIRN BiH je rekla kako je pitanje tranzicione pravde u 2019. vraćeno nekoliko koraka unazad.

“Godinama je tranziciona pravda bila u fokusu, na političkim agendama, a to nije slučaj ove godine i idemo unazad. Presuda Karadžiću, koja je trebala otvoriti neke dijaloge, nije dovela do društvene katarze, što govori o tome koliko smo institucionalno nezainteresovani za istinu”, kazala je Letić.

Vlada Republike Srpske je tokom 2019. godine imenovala članove komisija za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. godine i stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu od 1992. do 1995. – kako je navedeno – da bi se utvrdila istina.

Direktor Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS-a Milorad Kojić rekao je da je cilj komisija “samo da se utvrdi istina”.

“A istina može biti samo jedna. Ovo su međunarodne komisije koje će raditi bez pritisaka i očekujemo da utvrde istinu”, kazao je Kojić.

Uprkos ovim najavama, pravnici i eksperti za tranzicionu pravdu su kritizirali osnivanje ovih komisija smatrajući da su osobe koje su imenovane u njih pristrasne, kao i da se radi o pokušaju osporavanja genocida u Srebrenici i kampanje terorisanja građana Sarajeva.

“Sama činjenica da smo traženje nestalih sveli ponovo na entitetske nivoe, odaje utisak da tranziciona pravda nije u fokusu u BiH. A kako će tek biti u budućnosti, ostaje da vidimo”, rekla je Letić.

Najava Milorada Dodika o formiranju rezervnog sastava policije također je bila predmet višemjesečnih rasprava u BiH.
Rezervni sastav policije korišten je tokom rata za vršenje progona nesrpskog stanovništva na području Republike Srpske, a pripadnici ovih snaga su počinili neke od najtežih zločina, utvrđeno je pravosnažnim presudama sudova u Haagu i Bosni i Hercegovini, zbog čega su se stručnjaci i povratnici protivili formiranju novog saziva rezervne policije.

Iako porodice žrtava željno iščekuju da se ubrza rad na predmetima ratnih zločina, izmijenjena Strategija za rad na predmetima ratnih zločina, za koju je Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) još 2018. dalo saglasnost, nije usvojena na sjednici Vijeća ministara u julu ove godine. Do usvajanja nije došlo, kako je rečeno, iz proceduralnih razloga.

Strategijom se predlaže da se najsloženiji slučajevi ratnih zločina procesuiraju na državnom nivou, a ostali u nadležnosti entitetskih sudova i Suda Brčko distrikta.

Iz udruženja logoraša tvrde kako je čekanje na usvajanje nove Strategije samo kupovina vremena, te da je sve manje svjedoka.
Skoro 24 godine od okončanja rata, u Bosni i Hercegovini se traga za nešto više od 7.000 osoba.

U OSCE-u smatraju kako je upitan kvalitet istraga i optužnica Tužilaštva BiH, jer stopa osuđujućih presuda Suda BiH u predmetima ratnih zločina opada zabrinjavajućom brzinom. Tokom 2018. okončano je tek 50 postupaka.

Državno tužilaštvo je ove godine do novembra podiglo ukupno devet optužnica u predmetima ratnih zločina, a u tri slučaja ove optužnice nisu bile potvrđene, nego proslijeđene na entitetske sudove.

Slučaj Envera Zornića, koji je zbog ratne prošlosti smijenjen s pozicije direktora sarajevskih “Toplana”, također je bio predmet javne rasprave.

Ubrzo nakon što je imenovan za direktora “Toplana”, Zornić se našao na udaru. Lokalnim medijima predvođenim online magazinom “Žurnal” nije trebalo dugo da otkriju kako je ovaj namještenik ranije bio osuđen za učešće u ubistvima civila tokom rata.

Incident koji je privukao znatnu pažnju javnosti neobičan je zbog jedne stvari – iako je prvobitno objavljeno da je Zorniću suđeno za ratni zločin, ispostavilo se da je on zapravo od Okružnog vojnog suda u Sarajevu bio osuđen za pojedinačne optužbe za ubistva.

Teorijama zavjere protiv sudskih presuda
Kanton Sarajevo je u budžetu za 2019. godinu izdvojio 700.000 konvertibilnih maraka (KM) za pomoć bivšim pripadnicima vojske i policije Republike Bosne i Hercegovine (RBiH) koji su optuženi za ratne zločine.

Ministarstvo je 450.000 KM izdvojilo za pomoć pri plaćanju advokata koji zastupaju optuženike, dok je 250.000 KM izdvojeno za finansiranje nevladinih organizacija koje rade projekte pravne pomoći za optužene pripadnike Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) RBiH.

Iz Ministarstva su za BIRN BiH rekli da izdvajanjem sredstava za ovu namjenu ne opravdavaju zločine pripadnika Oružanih snaga RBiH.

Nekoliko puta se u žiži javnosti u BiH našla predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, nakon svojih izjava o problemima migranata u BiH i terorizmu.

Vehid Šehić smatra da se radi o ciničnim i licemjernim izjavama o BiH.

“Bez ikakvih dokaza govoriti o terorizmu u BiH jeste jako licemjerno od strane Grabar-Kitarović, posebno ako se uzme u obzir da je ostala nijema na pojave iz zapadnog Mostara, gdje se ulicama daju imena po osuđenim ratnim zločincima i visokim dužnosnicima nekadašnje zloglasne Nezavisne države Hrvatske (NDH)”, kazao je Šehić.

Grabar-Kitarović je bila i predmet osuda krajem novembra, kada je putem “Facebooka” odala počast osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Ona je objavila “story” s Praljkovom fotografijom na kojoj se nalaze i hrvatska zastava te bijeli križ.

Hrvatska predsjednica nije željela ni posthumno oduzeti odličja Slobodanu Praljku zbog činjenice da je osuđen za ratne zločine na sudu koji se Hrvatska obavezala poštovati.

Sredinom novembra buru negodovanja u BiH, naročito u Tuzli, izazvala je knjiga Ilije Brankovića “Tuzlanska kapija – režirana tragedija”, nastala uz podršku Ministarstva odbrane Republike Srbije. U knjizi se tvrdi da je masakr na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine izazvala podmetnuta eksplozivna naprava, a ne granata ispaljena sa srpskih položaja, što je utvrđeno i presudom Suda BiH.

Za zločin na Kapiji je pred Sudom BiH osuđen Novak Đukić na kaznu zatvora od 20 godina. Utvrđeno je da je, kao komandant Taktičke grupe “Ozren” Vojske Republike Srpske (VRS), 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira grad Tuzlu, usljed čega je došlo do masakra na Kapiji, kada je ubijeno više od 70 osoba.

U februaru 2014. on je pušten iz zatvora nakon što je Ustavni sud BiH – zbog pogrešne primjene zakona – ukinuo presudu kojom je bio osuđen na 25 godina zatvora. Sud BiH je u junu 2014. Đukiću smanjio kaznu na 20 godina, a njegov branilac je nekoliko dana kasnije obavijestio Sud BiH da je osuđeni na liječenju u Srbiji.

Potjernica za Đukićem raspisana je u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, nakon čega je od Srbije zatraženo preuzimanje presude.

Viši sud u Beogradu je nekoliko puta odgađao ročište na kojem je trebalo biti razmatrano preuzimanje izvršenja 20-godišnje zatvorske kazne.

Novak Đukić je prisustvovao promociji spomenute knjige u Beogradu, a istovremeno su u Tuzli tim povodom održani i protesti građana na mjestu stradanja na Kapiji.

Tuzlaci su poslali i protestno pismo predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i premijerki Ani Brnabić, te ih pozvali da naprave prvi korak ka suživotu, miru i zajedničkom i dobrosusjedskom životu – tako što će Novaka Đukića konačno izručiti BiH.