Dan nestalih osoba – Porodice širom regije pate u potrazi za smirajem

Hasiba Zlatarac, koja živi u sarajevskom naselju Vogošća, još uvijek traga za ostacima sina Nedžada, koji je imao 22 godine kada je nestao, kao i muža Huse i brata Fikreta.

Svu trojicu su, kako kaže Zlatarac, odveli srpski vojnici, nakon čega su zatvoreni u “Planjinu kuću”, zatočenički objekt u Vogošći, u proljeće 1992. godine.

“U junu 1992. odvedeni su iz ‘Planjine kuće’… ne znam kuda… niko ne zna… do danas nisam čula ni glasine, nikakvog traga… ništa”, priča Zlatarac.

Ona vjeruje da Jovo Tintor zna gdje su odvedeni njeni najmiliji. Tintor, bivši predsjednik Kriznog štaba opštine Vogošća, osuđen je na 11 godina zatvora za zločine, koje uključuju i zatočenja u “Planjinoj kući”. Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe.

Zlatarac optužuje bh. vlasti i političare da “zaboravljaju” porodice nestalih osoba.

“Ogorčena sam. Ljuta sam na vladu i na sve njih… Prošle su 22 godine od kraja rata, a oni nam ne mogu reći čak ni gdje su tijela, kako bismo mogli pronaći naše voljene i ispratiti ih… Tada bih i ja mogla otpočinuti”, objašnjava ona.

Zlatarac tvrdi da političari često spominju porodice osoba ubijenih u ratu, ali rijetko im pokušavaju pomoći.

“Oni pričaju o nama, ali niko ne dođe da nas pita kako živimo. Meni ništa ne treba, ali bilo bi ispravno da dođu i vide kako smo i kako živimo”, kaže ona.

Prema podacima Instituta za nestale osobe (INO), više od 30.000 ljudi se nakon završetka sukoba u Bosni i Hercegovini smatralo nestalim, a za posmrtnim ostacima više od 7.000 njih se još uvijek traga.

Hrvatska: “Više se ne nadam da ću pronaći tijelo”
Više od 26 godina Draženka Kosić traga za ostacima svog oca Nikole, koji je nestao u februaru 1992. u Slatini, na istoku Hrvatske, nakon što su ga odveli hrvatski vojni policajci.

“Odvela su ga dvojica pripadnika Vojne policije – Luka Perak i Damir Hokal – iz Virovitice. Kasnije smo saznali da za to nije bilo naloga. Tog dana smo prijavili njegov nestanak, barem mislim da jesmo. Mama je radila popodne, i kada se vratila s posla, otišla je do policijske stanice”, kaže 49-godišnja Draženka Kosić za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN).

Ti vojni policajci su rekli da njen otac ide s njima na ispitivanje.

“Ono što je specifično za naš slučaj jeste da su nas nakon par dana oni nazvali i ucjenjivali, tražeći nam da za njega damo 40.000 njemačkih maraka, koje smo mi skupili i ostavili u kanti za smeće pored Doma zdravlja”, objašnjava ona.

Međutim, Kosić nije vraćen njegovoj porodici, a tijelo mu nikada nije pronađeno.

Kosić se prisjeća kako je njena snaha, koja je bila prisutna u porodičnoj kući u trenutku odvođenja njenog oca, stavljena u istu sobu s Lukom Perakom dok su je ispitivali, te je upitana da li je on osoba koja ga je odvela.

“Nije bilo jednosmjernog ogledala koje vidite u filmovima, policija ju je jednostavno posjela prekoputa Peraka. Ona je rekla da je on jedan od momaka koji su odveli mog oca. Kad sam ja nazvala policiju u Zagreb, pitajući da li je to zastrašivanje, rekli su mi da odj….”, kaže ona.

Istragom je utvrđeno da je Nikolu Kosića ubio vojni policajac Dinko Mijatović, istog dana kada je odveden, a da je njegovo tijelo bačeno u rijeku Dravu na granici s Mađarskom.
Kasnije je Vojni sud u Osijeku osudio Peraka i Hokala na jednu i jednu i po godinu zatvora – ali ne za učešće u tom ubistvu, iako su bili prisutni kada je Mijatović pucao u Kosića.

Mijatović je dobio kaznu od četiri i po godine, ali je odslužio samo dva mjeseca u istražnom pritvoru, jer ga je država amnestirala.

Kosić je godinama pokušavala pronaći posmrtne ostatke svog oca i uspjela je uvjeriti hrvatsku Upravu za zatočene i nestale da, prije nekoliko godina, izvrše ekshumaciju na jednoj lokaciji na obalama rijeke Drave u blizini Donjeg Miholjca.

“Prema mojim saznanjima, to je bilo urađeno prilično loše, otišli su na teren, ali nisu slijedili uputstva pokojnog grobara i kopali su na drugim mjestima. Pronašli su ostatke ljudskog tijela, ali oni nisu pripadali mom tati”, kaže ona.

U Hrvatskoj se još uvijek traga za 1.509 građana nestalih u ratu.

Kosić vjeruje da država Hrvatska nije voljna da razriješi pitanje nestalih hrvatskih Srba.

“Više se ne nadam da ću pronaći tijelo, ili da će taj zločin ikada biti kažnjen. Baš naprotiv… Živim u zemlji koja negira zločine koje je prouzrokovala. Ne mislim samo na svog tatu, nego i na mnoge druge”, naglašava Kosić.

Kosovo: “Molim se za bilo kakve novosti, dobre ili loše”
Halil Ujkani se moli da poživi do momenta kad Kosovo i Srbija potpišu konačni sporazum o normalizaciji odnosa. Kako kaže, to je zadnja i jedina nada da će saznati sudbinu svoje trojice sinova koji su nestali u proljeće 1999. godine.

Uveče 16. aprila 1999. njegova trojica sinova Shaip, Nahit i Nazmi napustili su kuću i otišli za Crnu Goru, u pokušaju da izbjegnu rat. Najstariji sin je imao 29, a najmlađi 19 godina.
Tri dana su boravili u selima u blizini kosovsko-srbijanske granice prije nego što su ih zaustavile srbijanske oružane snage.

“Srbijanski vojnici su ih uhvatili uveče 19. aprila u srpskom selu Drethu. Jedna stara Srpkinja, koja se brinula o svojim kravama, rekla je da je vidjela kada su ih vojnici zaustavili. Tog dana nije bilo pucanja ni ubijanja”, kaže Ujkani, koji je od komšija čuo da su ih vodili u Požarevac u Srbiji.

Ujkani, bivši rudar koji ima 84 godine, ističe da period od 19 godina koliko pokušava otkriti šta se desilo s njegovim sinovima, predstavlja jedno dugo i bolno poglavlje njegovog života.

“Tražio sam ih i među živima i među mrtvima. Svaki dan zamišljam da ih pronalazim”, kaže on.

Već skoro dvije decenije svako jutro se budi s nadom da će dobiti bilo kakve vijesti o njima.

“Najteži trenuci koje proživljavam jesu slavlja. Nemaš šta proslavljati. Naša je kuća uvijek prazna i u neprekidnoj žalosti. Moja žena i ja se molimo za bilo kakve novosti, dobre ili loše. Važno je barem naći njihove kosti”, naglašava on.

Kosovske vlasti kažu da se, kao posljedica rata, 1.658 osoba još uvijek smatra nestalim, a njih 561 su Srbi.

Pitanje nestalih osoba se još uvijek nije razmatralo u dijalogu koji je omogućila Evropska unija s ciljem normalizovanja odnosa između Kosova i Srbije a koji je počeo 2011. godine.
Ujkani se prisjeća da su njegove sinove odveli pripadnici regularnih vojnih snaga Srbije, ali vjeruje da srbijanska vlada može rasvijetliti njihovu sudbinu.

“Ako nema sporazuma između Kosova i Srbije, nema ni nade za nas. Ako se stvari nastave ovako, neću nikada počivati u miru”, ističe on.

Srbija: “Nije bilo traga mom ocu”
Kada je Nataša Šćepanović napustila kosovski grad Istok sa svojim suprugom i djecom krajem juna 1999. godine, njeni su roditelji odlučili da ostanu u porodičnom domu. Tada ih je zadnji put vidjela.

“Svi oni koji su odlučili da ne napuštaju svoje domove, kao moji roditelji, doživjeli su sličnu sudbinu”, govori Šćepanović za BIRN.

Nakon što je u ljeto 1999. godine sedmicu dana provela u Srbiji, Šćepanović je, kako kaže, čula da su naoružani ljudi u uniformama Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) počeli napadati ljude u Istoku.

“Čuli smo da je otac odveden iz mog stana – gdje je bio da bi ga zaštitio od provalnika. Odveden je i od njega nije bilo ni traga”, kaže.

Ona dodaje da je nekoliko dana kasnije njena majka odvedena iz njihovog porodičnog doma skupa s jednom penzionerkom Srpkinjom koja se uselila kod nje. Tijelo oca Šćepanovićeve identifikovano je 2003. godine, ali se njena majka još uvijek vodi kao nestala.

Šćepanović, koja je sada na čelu Udruženja kosmetskih žrtava, kaže da porodice koje tragaju za svojim bližnjim nastavljaju da sarađuju s međunarodnim organizacijama, ali da već dugo vremena nije dobila nikakve nove informacije.

“Od svih tih institucija, administratora i misija – uvijek dobijamo obećanja da će uraditi sve što je u njihovoj moći”, ističe ona.

Komisija za nestala lica Vlade Republike Srbije traga za 570 Srba i nealbanaca koji su nestali tokom rata na Kosovu. Iz Komisije kažu da takođe tragaju za 97 osoba u Bosni i Hercegovini, te 1.746 u Hrvatskoj.

Međutim, nevladina organizacija Fond za humanitarno pravo (FHP) upozorava da srbijansko vlastito postupanje po pitanju nestalih osoba koje traže druge bivše jugoslovenske zemlje ima mnogo propusta.

Prema izvještaju FHP-a iz juna, sprovedene mjere iz Državne strategije za procesuiranje ratnih zločina nisu značajno poboljšale potragu za nestalim osobama.

FHP je pripremio prijedloge za pomoć u potrazi za nestalim osobama, koji uključuju “depolitizovano” traganje, usvajanje zakona o nestalim osobama, stvaranje regionalnog spiska svih nestalih osoba iz bivše Jugoslavije i poboljšanje regionalne saradnje.

“Neophodno je unaprijediti kapacitete svih institucija Srbije koje su kompetentne za traženje nestalih osoba”, kaže za BIRN pravna analitičarka FHP-a Višnja Šijačić.

Šijačić smatra da, kako bi se traganje za nestalim osobama učinilo efikasnim, proces se mora posmatrati kao humanitaran i nezavisno od politike.

Albanija: “Polje je bilo puno ljudskih ostataka”
Hamza Kazazi, koji danas ima 77 godina, opisuje svog oca Jupa Kazazija kao odvažnog i poštenog čovjeka. Kazaziju je bilo samo pet godina kada se njegov otac ubio u gradu Skadru (Shkodra) da se ne bi morao predati komunistima nakon što je identificiran kao jedan od vođa pobune koja je imala za cilj da zbaci novouspostavljeni režim u Albaniji.

Tijelo Jupa Kazazija je bilo izloženo u Skadru i fotografisano od strane komunista, kako bi pokazali da će režim slomiti svaki pokušaj protiv njega, a potom je tijelo odneseno da bi bilo sahranjeno na lokaciji koju porodica ne može da pronađe.

Za Hamzu Kazazija je pronalaženje očevih posmrtnih ostataka bila njegova životna misija, koju provodi od pada komunizma.

“Tokom 1994. godine, zajedno s rođacima, otišli smo da kopamo u području pored katoličkog groblja u Skadru, gdje ljudi vjeruju da su vidjeli komuniste da sahranjuju mog oca i druge moje rođake koji su učestvovali u Postribe pobuni”, kaže Kazazi za BIRN.

Hamza je bio šokiran kada je veoma plitko ispod površine pronašao ostatke katoličkog sveštenika, koga je prepoznao po krunici i crnoj mantiji, te je odmah prestao s kopanjem.

“Nisam mogao nastaviti, jer je polje bilo puno ljudskih ostataka i nisam mogao rizikovati da oštetim druge ostatke kako bih pronašao ostatke svog oca”, kaže on.

Danas, nakon što je godinama čekao da država povede proces pronalaska osoba nestalih u komunizmu, Hamza napokon ima nadu da bi se nešto moglo uraditi.

Nakon osam godina pregovora, 18. jula Albanija je potpisala sporazum za pronalaženje posmrtnih ostataka uz pomoć Međunarodne komisije za traženje nestalih (ICMP).

Očekuje se da će Parlament u septembru ratifikovati sporazum, čime će se otvoriti put za ekshumacije.

Na ovogodišnji Međunarodni dan nestalih, albanska Uprava za pristup informacijama o dosjeima Sigurimija, u saradnji s Međunarodnom komisijom za traženje nestalih, pokreće internetski servis za primanje i davanje informacija o nestalim.

Porodice će imati mogućnost da pošalju informacije o njihovim slučajevima i provjere status njihove potrage. Postojaće takođe i rubrika o mjestima ukopa, gdje će ljudi moći anonimno prijaviti i dobiti informacije.

Broj osoba nestalih tokom komunizma u Albaniji ostaje nejasan, iako institucije vjeruju da oko 5.000 osoba ubijenih u tom periodu još uvijek nije propisno pokopano.