Analiza – Kahro Vejzović: Zlostavljač ili pravi policajac

Tužilaštvo BiH tereti Vejzovića da je od juna do septembra 1992. godine, kao pripadnik policije, mučio zarobljene srpske civile u Stuparima udarajući ih u glavu i po genitalijama pesnicama, čizmama, palicom i kundakom puške, stavljajući im pištolj i nož pod grlo, te prijeteći im i prisiljavajući ih da jedu papir.

U toku suđenja, oko 20 svjedoka je govorilo o ulozi Vejzovića, tadašnjeg aktivnog policajca u Policijskoj stanici Stupari, i njegovom odnosu prema pritvorenim licima.

Prema svjedočenjima, civili srpske nacionalnosti su bili pritvoreni u Osnovnoj školi “Stupari”.

Tužilaštvo je saslušalo nekoliko svjedoka koji su direktno u sudnici rekli da ih je Vejzović tukao i maltretirao u Stuparima. Svjedok Miroslav Marković prisjetio se da je prve batine po dovođenju u školu dobio od Vejzovića, za kojeg je kazao da ga je ispitivao u vezi s oružjem.

“Kahro me udarao nekim tvrdim predmetom. Probio mi je bubnjić u uhu… Krv je procurila. Zaplakao sam”, naveo je Marković i ispričao da je još nekoliko puta dobio batine od Vejzovića.

Miloš Čelić je rekao da je iz škole odveden u Policijsku stanicu u Stuparima, gdje ga je, kako je izjavio, Vejzović pitao gdje mu je puška, prijetio mu klanjem, a potom ga nekoliko puta udario kundakom i nogom u leđa.

U junu 1992. godine, Radovan Đokić je, prema njegovom svjedočenju, doveden u zgradu prosvjetnih radnika u Stuparima, gdje mu je, kako se prisjetio, Vejzović udarcem pesnicom izbio zube.

U optužnici je navedeno da ga je optuženi natjerao da proguta zube, a svjedok je kazao da ih je ispljunuo.

Svjedok je ispričao da mu je Vjezović jedne prilike gasio cigarete na jeziku i gurao pištolj u usta nakon što ga je udarao palicom.

“Nosi Kahro flašu i kaže: ‘Zini!’, i gurao je flašu do grla. Sol je bila…”, naveo je Đokić.

Nakon toga, svjedok je, kako je izjavio, izveden vani bez odjeće, te ga je Vejzović prskao vodom iz šlaufa.

“Trajalo je pola sata – ‘okreni se tamo, okreni se ovamo’… Voda je po meni mrzla. Uzmem za glavu – ledenice”, ispričao je Đokić.

Svjedok Milomir Andrić je rekao da je od optuženog dobio “dva-tri udarca pesnicom u glavu i kundakom u rebra”, dok je Dobrivoje Jovičić izjavio da ga je optuženi udario kapom po oku.

Vejzović je optužen i da je s dvojicom policajaca učestvovao u premlaćivanju Ladimira Dragića u starom mjesnom uredu u Stuparima. U večernjim satima istog dana, navodi se u optužnici, Dragić je izvršio samoubistvo.

Vještak medicinske struke Željko Karan je na Dragićevim posmrtnim ostacima utvrdio dva polomljena rebra.

Optuženi koristio silu
Amir Jusufović, nekadašnji zamjenik komandira Policijske stanice u Lukavcu, kazao je da se Vejzović nije mogao kontrolisati i da je prekomjernom upotrebom sile prekoračivao policijske ovlasti. Kako je dodao, Vejzović je zbog toga pozivan na razgovore, ali pisane disciplinske mjere nije bilo.

Svjedočeći u svoju korist, optuženi Kahro Vejzović je izjavio da početkom juna 1992. godine nije učestvovao u dovođenju civila srpske nacionalnosti i njihovom smještanju u zgradu prosvjetnih radnika u Stuparima kod Kladnja.

Naglasio je da Radovanu Đokiću nikada nije polomio zube i natjerao ga da ih proguta, dodavši da tog čovjeka nije ni poznavao.

“Nisam učestvovao u njihovom dovođenju i smještanju. Ja nisam bio za to zadužen. Neke je dovodila Teritorijalna odbrana, a neki su, koliko znam, sami dolazili. Bilo je ljudi koji su živjeli u tim zgradama… Nikada ih nisam saslušao, niti sam imao ovlasti za to”, rekao je Vejzović.

Odbrana je tokom izvođenja dokaza nastojala pokazati da se Vejzović normalno ponašao prema zatvorenicima. Tako je Stanimir Trišić ispričao da je nakon Vejzovićevih riječi “nemoj tog čovjeka dirati”, vraćen u pritvor i nije bio ispitivan. Rifet Kadrić je izjavio da se Vejzović uvijek korektno ponašao, a Safet Mujčinović je rekao da nema saznanja da je optuženi nekoga tukao.

Ferid Begunić je optuženog opisao kao “pravog policajca”.

Svjedoci Odbrane su Vejzoviću pokušali dati i alibi za neke od zločina. Nedžad Hodžić je posvjedočio da je Vejzović u augustu 1992. iz Stupara prebačen u Lukavac. Dodao je da optuženi nije mogao maltretirati Radovana Đokića u januaru 1993. iako je u optužnici navedeno da ga je 20. januara te godine, zajedno s još jednom osobom, maltretirao.

Enes Gegić je u svom svjedočenju kazao da je optuženi 1993. dobio stan u Lukavcu.

Vejzoviću se prvobitno sudilo sa Safetom Mujčinovićem, Selmanom Busnovom, Nusretom Muhićem, Zijadom Hamzićem, Ramizom Halilovićem, Nedžadom Hodžićem i Osmanom Gogićem, koji su prvostepenom presudom oslobođeni optužbe za ratne zločine počinjene na području Kladnja u periodu od maja 1992. do jula 1993. godine.

Nakon što mu je dvije godine suđeno zajedno sa optuženom sedmorkom, Vejzovićev predmet je zbog njegove bolesti razdvojen i dvije godine je bio u fazi “mirovanja”, da bi se poslije toga suđenje nastavilo i trajalo još oko godinu i po.