Analiza – Marjanović i ostali: Ubistva na planini Borje

Tužilaštvo BiH tereti Marjanovića, Gavranovića, Devića, Šljuku i Kezunovića da su 28 civila, koji su bili zatvoreni u policiji u Tesliću i zatvoru “Pribinić”, u noći između 17. i 18. juna 1992. godine odveli na planinu Borje, gdje su ih ubili.

Prema optužnici, Marjanović je bio komandir voda Vojne policije Teslićke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a ostali optuženi pripadnici tog voda te istovremeno i pripadnici vojnog dijela formacije “Miće”.

Darija Slavuljicu, koji je bio optužen s njima, Sud BiH je, nakon prihvatanja sporazuma o priznanju krivice, 2016. osudio na osam godina zatvora.

Tokom trogodišnjeg postupka saslušano je oko 60 svjedoka, nekoliko vještaka, a optuženi Marjanović, Gavranović, Kezunović i Slavuljica su svjedočili u svoju korist.

Ključno priznanje pokajnika
Tokom postupka, ključno svjedočenje bio je iskaz Slavuljice, koji je nakon priznanja krivice kazao da je pucao na zarobljenike koji su dovedeni na Borje.

“Marjanović nas postrojava kod kamiona… Tu smo bili Šljuka, Dević, Kezunović, Momić, Marjanović, ja… Raspoređeni smo tako da su ispred nas ležali zarobljenici, a oni s automatskim puškama su bili iza nas… Marjanović je komandovao da izvadimo pištolje i pucamo. Rekao sam: ‘Ako moramo, prvo ti.’ Marjanović je počeo, i krenula je opšta pucnjava”, objasnio je Slavuljica, dodavši da osobe koje su pucale nisu mogle odbiti naredbu.

Te noći, prema Slavuljici, u dva navrata ubijene su dvije grupe zarobljenika.

Svjedok Tužilaštva Marijan Gačić, bivši pripadnik Vojne policije, izjavio je da su u ubistvima na Borju učestvovali pripadnici “Mića” Saša Gavranović, Dević kojem ne zna ime, te još jedan muškarac. On je naglasio da Zoran Šljuka nije bio na Borju.

Prema Gačiću, te noći je na lokalitetu Bebe izdano naređenje da vezani civili siđu s kamiona i legnu potrbuške. Kako je rekao, kod “Mića” je vidio pištolje.

“Pištolj primakne i – u potiljak”, kazao je svjedok, te dodao kako je tu bio i optuženi Marjanović.

Nakon ubistva ove grupe, Marjanović je, prema svjedoku, otišao s “Mićama” po još 13 civila u zatvor “Pribinić”, nakon čega je i ova grupa ubijena. Svjedok je naveo da je njemu i još trojici Marjanović naredio da zakopaju tijela ubijenih, a da su im pomogla još četvorica ljudi.

Goran Đekić, Slađan Ćurić i Branislav Jelić također su posvjedočili da su zakopavali tijela na Borju. Đekić i Ćurić su naveli da su čuli pucanje, te da im je kasnije rečeno da ukopaju tijela.

“Obilazio nas je Dragan Marjanović u noći i doveo nam pomoć”, izjavio je Đekić i dodao da su rupu s tijelima ubijenih zatrpavali do pred zoru.

Sudija Suda BiH Branko Perić je, kao svjedok Tužilaštva, naveo da je Slavuljica u ljeto 1992. godine u istrazi priznao učešće u ubistvima na lokalitetu Bebe. Perić, koji je u ratu bio tužilac u Tesliću, pojasnio je da je bio uključen u istragu protiv vojno-policijske formacije “Miće”, koja je došla iz Doboja početkom juna 1992. i “napravila haos”.

Bivši uposlenik Centra službi bezbjednosti (CSB) Banja Luka Dragomir Marković je rekao da je u ljeto 1992. godine napisao krivičnu prijavu protiv grupe zvane “Miće” zbog ubistava oko 30 osoba, silovanja i krađe.

U toj prijavi, kako je potvrdio, kao pripadnici formacije “Miće” navedeni su Gavranović, Dević, Kezunović, Slavuljica i Šljuka, dok nema optuženog Marjanovića.

Tokom suđenja svjedočili su i članovi porodica stradalih na Borju – Fata Kamenica, Džehva Fazlić, Sead Jašarević i drugi, koji su naveli da su tijela njihovih srodnika ekshumirana iz grobnice na Borju.

Zvuk pucnjave pa bijeg
Optuženi Marjanović, Gavranović i Kezunović su prilikom svjedočenja u svoju korist negirali navode optužnice.

Dragan Marjanović je izjavio da nije pucao, niti vidio ko je te noći pucao na Borju.

Istakao je da je shvatio kako je njegov zadatak bio da obezbijedi raskrsnicu na Borju prilikom primopredaje zavorenika, pa je po dolasku na Bebe raspodijelio policajce na raskrsnici, a vozila su skrenula lijevo na put.

“Nakon određenog vremena, čuju se pucnji”, prisjetio se Marjanović, kazavši da se uputio na plato, gdje je zatekao pripadnike “protivterorističkog odjeljenja” i vidio tijela.

Marjanović je dodao kako je neko od tih pripadnika kazao da je rečeno da “riješe ta tijela”, te da je išao po pomoć. Optuženi je naglasio da je naknadno saznao da je jama bila pripremljena i da su mu vojni policajci kazali da su u nju “odvukli 28 tijela”.

“Vojska je pričala da su ‘Miće’, kao, pobile neke muslimane na Borju”, rekao je svjedok Borislav Bajbić, istaknuvši da se u tim pričama nije spominjao Marjanović. I svjedoci Mehmed Kopić i Ilija Ristić su naglasili da nisu čuli da je Marjanović nešto loše uradio.

“‘Miće’ su bile dio Teslićke brigade, ali nigdje nisu bili raspoređeni. Učestvovali su u napadu na sela Stjenjak i Rankovići. Išli su, kako su rekli, u čišćenje sela, a to je bila obična pljačka. Nakon napada na selo, pohapsili su, pobili, protjerali stanovnike. Oni su pljačkali i Srbe”, izjavio je svjedok Drago Antešević.

Optuženi Saša Gavranović je istakao kako “jedinica kao ‘Miće’ nikad nije postojala”.

“To što su nam ‘objesili zvono oko vrata kao ovcama’, druga je priča”, posvjedočio je Gavranović, pojasnivši da je krajem maja 1992. mobilisan u jedinicu Vojne policije vojnog odsjeka Doboj. Kazao je da su tu bili, među ostalim, Dević, Slavuljica, Šljuka i Kezunović kao vozač.

Naglasio je da je početkom juna odjeljenje Vojne policije poslato u Teslić radi vršenja mobilizacije, gdje je pripojeno Prvom vodu čete Vojne policije Teslić.

Govoreći o dešavanjima na Borju, Gavranović je naveo da je te prilike Marjanović postrojavao vojne policajce i da su “na kraju” stajali Slavuljica, Dević i on lično. Naveo je da su tu bili i Ranko Momić i Zoran Šljuka, ali da ne zna kako su oni postrojeni. Istakao je da je dijeljena pištoljska municija i da je njemu ispao pištolj u blato. Napomenuo je i da je vidio kada je izvedeno 12 civila iz kamiona.

“Formira se 20 do 25 vojnih policajaca s dugim cijevima iza nas… Vojni policajci imaju punu ratnu opremu, a nama je naređeno da idemo samo s pištoljima”, izjavio je Gavranović, dodavši da se uplašio za svoj život i krenuo prema vozilima. Naglasio je da, dok je dolazio do vozila, čuo je pucnjavu i vidio plamen, ali da se iza krivine nije moglo vidjeti ko puca.

Istakao je da optuženi Kezunović nije izlazio iz kamiona. Gavranović je pojasnio i da je, šest do sedam dana nakon toga, s drugim osobama uhapšen, te da su bili pritvoreni na više lokacija, gdje su tučeni, maltretirani i ispitivani.

Azra Drljić je za Gavranovića rekla da je pomagao svima, između ostalih i njenom sinu.

Optuženi Kezunović je izjavio da nije znao da će osobe koje je prevezao na lokalitet Bebe biti ubijene te noći, kao i da nije nikoga vidio da puca na toj lokaciji.

“Neko otvara strane vozila i čujem da ljudi izlaze iz kamiona. Nakon pet do deset minuta čuo sam pucnjeve. Ne izlazim iz kamiona i okrenut sam im leđima…”, kazao je Kezunović, naglasivši da je potom pobjegao.

Njegovi svjedoci Radomir Kezunović i Jadranko Vulin su rekli da je optuženi Kezunović oženjen Bošnjakinjom.

Iznoseći završnu riječ, Odbrana Devića je kazala da njihov branjenik od porodica nastradalih traži oprost jer je dopustio Marjanoviću da ga uz prijetnje izvede iz vojnog pritvora i odvede na mjesto gdje je počinjen zločin.

Suđenje je počelo u februaru 2015. godine.