Vidović je istakla da je Bojadžić kao zamjenik komandanta Odreda “Zulfikar” Armije BiH dobio naredbu da s dijelom snaga ode u Jablanicu u cilju zaštite stanovništva, a njegove dužnosti su bile zaštita grada i sprečavanje sukoba s Hrvatskim vijećem obrane (HVO) sa čijim je dužnosnicima učestvovao u više pregovora, među kojima su i oni za razmjene, što potvrđuju materijalni dokazi.
“Zbog svojih obaveza, Bojadžić nije imao vremena da se bavi muzejom u Jablanici, niti ljudima koji su tamo bili. Nije imao nikakvu nadležnost i nadređenost nad objektom niti onima koji su ga obezbjeđivali. Sam je rekao da je pred Muzejom bio samo dva puta, u junu 1993. kada je došlo civilno muslimansko stanovništvo i 1. marta 1994. kada je bila razmjena”, naglasila je Vidović i dodala da je svu nadležnost imala Vojna policija.
Prema njenim riječima, Bojadžić u inkriminisanom periodu nije bio upravnik Muzeja, a optuženom pristup objektu nije bio moguć bez propusnica.
“Svjedoci su potvrdili da Bojadžić u njihovim smjenama nikada nije dolazio, kao i da u bilješkama nije bio naveden nijedan ekces vezan za njegovo ime”, kaže Vidović i navodi kako ne postoji nijedan dokaz da je optuženi naredio premlaćivanje zatvorenika.
Osvrnula se i da Tužilaštvo nije preciziralo tačno vrijeme izvršenja krivičnog djela već u optužnom aktu stoji “neutvrđenog dana”.
Braniteljica Rešidović je rekla da iskazi svjedoka Tužilaštva nisu bili saglasni, posebno u opisu optuženog i odjeći koju je imao na sebi i da su svjedočenja prilagođavali naknadnim saznanjima. Posebno je naglasila da u konkretnom slučaju dokazi potvrđuju alibi optuženog koji u navedeno vrijeme nije bio u Jablanici.
“Dokazi upućuju da se Bojadžić nalazio daleko od Jablanice, a kamoli muzeja”, istakla je Rešidović i pojasnila da je optuženi od kraja jula 1993. bio u Sarajevu, te Igmanu gdje su tada trajale borbe, a u Jablanicu se vratio sredinom augusta, a te navode potvrđuju i materijalni dokazi i svjedoci.
Bojadžić je na kraju negirao da je učestvovao u izvršenju djela kako to opisuje optužnica, i dodao da su ga u ratu ljudi zvali po vojničkom činu, a ne imenom i prezimenom, kako su tvrdili svjedoci.
“Imao sam zadatak da sačuvam što više hrvatskog naroda. Zaštitio sam objekte od društvenog značaja… Žao mi je što su se te stvari desile, ali ja nisam to uradio”, kaže Bojadžić.
Bojadžić je prvostepenom presudom iz aprila 2014. proglašen krivim za zločin protiv ratnih zarobljenika te je osuđen na godinu zatvora, dok je po 13 tačaka optužnice oslobođen. Proglašen je krivim, između ostalog, da je vojniku naredio da pretuče dvojicu zarobljenih pripadnika HVO-a u muzeju “Bitka na Neretvi” u Jablanici, dok je oslobođen za dijelove koji se tiču premlaćivanja, uboda nožem u nogu, trganja infuzije iz ruke jednog od zarobljenika i drugih navoda optužnice.
U drugom predmetu je osuđen na 15 godina zatvora zbog zločina počinjenih u selu Trusina kod Konjica 1993.
